Peta godina je već otkako je napustila ovaj svijet, a katkad, naročito s proljeća, mogla bih se zakleti da sam joj čula glas iza guste živice koja razdvaja naša dvorišta.
Čudno, ali zažalim za njom i danas, mada je umjela, a ne znam je li i htjela, da prodrma svakodnevicu svakom ko bi joj se našao okruženju. Žalim, jer najteže je bilo njoj takvoj, karaktera oblikovanog vječitim vapajem i žeđu za ljubavlju i pažnjom.
Zaista, bez pretjerivanja, za toliko mnogo godina koliko sam je poznavala, nikada nijesam prisustvovala njenom smijanju od srca, zbog nekog bezazlenog povoda. Vremenom je to postajalo sve upadljivije.
Neupućeni posmatrač bi mogao zaključiti da sa ponosom ističe kako je jedino žensko dijete “u nekoliko domova”. I željela je time da se ponosi, smatrala je to jedino ispravnim, ali joj ti do kojih je jako držala, nikada nijesu davali za pravo.
Svaka mrvica pažnje, svaki gest nalik na čovječan, iako ne očekivani bratski, davao joj je snagu i vjeru da je možda makar malo vide očima kojima ona njih gleda i da gaje nešto slično pozitivnoj emociji prema njoj.
Prva da im pomogne, prva da im se nađe, prva da sve svoje pod noge baci zarad jednog pogleda upućenog njoj, jedne riječi koja bi joj dokazala da nije samo vazduh već stvarna osoba koju ponekad i primijete.
Najsrećnija je bila u periodima pred podjelu velikih djelova nasledstva. Mjesec – dva bi razgovarali sa njom kao sa ravnopravnim članom porodice.
Uživala je i letjela gazeći sve pred sobom, upijajući svaki trenutak, jer je znala čim se završi pravna procedura i ona ne bude više u mogućnosti da povuče svoju odluku o odricanju od nasljedstva u korist braće, sve će da se vrati na staro.
Uvijek sam znala kada se sprema prodaja. Postajala je osorna, drska, sa ogromnom količinom podsmjeha prema svemu i svima. Ne znam je li mi bilo tužnije gledati je tada ili par dana po okončanju postupka, kada se vrati u svakodnevicu od koje se trudila da pobjegne čitavog života.
Imala je djecu i muža kojima je uspjela nametnuti strahopoštovanje prema svojoj braći. Iako smo svi bili svjesni odnosa, oni su to doživljavali i predstavljali na posve drugačiji način.
I bilo je suludo da ma ko tu kaže bilo šta.
Dolazak snahe joj je potpuno poremetio postavljenu koncepciju. Iako je uspjela da ostvari svoj naum da svi žive pod istim krovom, snaha ju je užasno nervirala.
Nerijetko mi je bilo žao tu ženu koja se svojski trudila da uspostavi neki, makar nalik na normalni odnos, ali uzalud. Na kraju je digla ruke i svela komunikaciju na minimum.
Tada je postala odličan povod za nazovi dobre odnose moje komšinice i porodice njenog brata. Tračevi, ogovaranja, izrugivanja davali su privid ujedinjenosti i dobrog funkcionisanja. I ko zna do kad bi to tako bilo, da se komšinica nije razboljela.
Dug period bolovanja doveo je do postepenog udaljavanja svih od nje. Poslednja tri mjeseca života nije vidjela nikog od bratove porodice.
Pričala je tada da je napokon skupila snage i priznala sebi sve, zablude, svjesno samolaganje. Ali, kasno.
Saznali su da je otišla kada ih je pozvao njen muž. Odjednom svi su bili tu, uplakani, ožalošćeni, potreseni. Puna usta tuge nijesu bila usklađene sa pogledima. Priče o njihovoj brizi o njoj i bliskosti sa njom nijesu odavale istinu. Morbidno je bilo slušati kako se prepiru ko će se naći među ožalošćenima, ko će primati saučešće, scene tugovanja, prepričavanja koga je koliko voljela…
A, trećeg dana kao da je nije ni bilo. Oni koji su priredili najtužnije igrokaze, živjeli su kao da su prošle godine. Okrenuti svojim preokupacijama, obavezama nedugo potom upriličili su velelepno slavlje povodom vjenčanja jednog od svoje djece.
Ona je ostala da gleda sa fotografije na polici u njenoj dnevnoj sobi nasmijana, a šta se sve nalazilo iza tog i mnogih drugih osmjeha, zna samo ona.
IZVOR: Lolamagazin.com
