Suzana Lovrić: Sve svoje ideale mogu plasirati kroz stomatologiju i poeziju

Književna nagrada Fra Grgo Martić za 2007. godinu, najbolja knjiga poezije, pripala je Suzani Lovrić za zbirku “Pisma iz uzaludnosti”.

“Pisma iz uzaludnosti suvereno i vrlo nadahnuto vraćaju dignitet ljubavi kao klasičnoj temi pjesničke svetkovine – nasuprot njezinoj pomodnoj pjesničkoj degradaciji, pa i ironiziranju do perverznosti”, zapisano je.

Pjesnikinja Suzana Lovrić ne vraća “obnovu povjerenja u samu poeziju” jedino i isključivo svojom lirikom “koja producira neodoljivu opojnost svoga ukupnog ozračja, ne podliježući jeftinoj sladunjavosti i visokoparnosti”, nego i svojim utemeljenim stavom naspram života, umjetnosti i bitka.

Naravno, ne treba tražiti poseban povod za intervju s jednom toliko raznovrsnom osobom koja s jednakim žarom i darom ljudima osmijeh čini puno ljepšim – na mnoštvo načina.

Jedno na što sam u ovom slučaju trebao obratiti pozornost bilo je postići da Suzana Lovrić za trenutak zastane i odgovori na postavljena pitanja. Čini se kako nam je to uspjelo…

Bljesak.info: Na poetskoj sceni ime Suzane Lovrić je neupitno. Osim što ste poetski nadareni, nagrađivani i rado viđeni na pjesničkim susretima, Vi ste i specijalistkinja oralne kirurgije. Lijep poetski osmijeh Vaših pacijenata nije samo metafora. Gdje se susreću pjesnikinja i, kažimo konvencionalno, zubarica Suzana Lovrić?

LOVRIĆ: Pjesništvo i stomatologija su moja dva prva izbora i izvora. Oni se međusobno prepliću, nadopunjuju, nadograđuju a sve kroz jedno obično ljudsko sazrijevanje. Kriteriji estetike, (su)osjećajnost i strast u svemu što radite zajednički su trigger za ove, samo naizgled udaljene oblasti, međutim, one imaju još mnogo toga više zajedničkog. Grubo rečeno, sve svoje ideale mogu plasirati kroz stomatologiju i poeziju. Kontradiktornost višestrane komunikacije u stomatologiji i zahtjev osamljenosti u pisanju zapravo je idealan balans za moju prirodu i gotovo prava formula za otvaranje najdaljih horizonata.

Bljesak.info: Iako se ne bavite politikom u smislu pripadnosti nekoj političkoj stranci, na prošlim lokalnim izborima ste se kandidirali za načelnicu Fojnice, kao zajednička kandidatkinja nekoliko stranaka. Na koncu niste izabrani za načelnicu, ali pretpostavljamo da to nije primarno ovisilo o Vašem političkom programu?

LOVRIĆ: Kao što zamalo nigdje u Bosni i Hercegovini politički program kandidata ili stranke nije bitan pri izboru… Glasačko tijelo je i dalje samo mašina za kanaliziranje najnižih nacionalnih osjećaja, nažalost. Impotentnost ove vrste dovela je BiH u ponor iz kojeg se ne može izvući ali pesimizam kojim sam se okrunila za vrijeme predizborne kampanje nimalo ne umanjuje važnost iskustava koja sam stekla i odluku da na boljitku života radim individualno.

Bljesak.info: Časopis „Fojnička škrinja“, poetska manifestacija „Pjesnici pod lipom“, kao i niz drugih aktivnosti s Vašim potpisom, čine Vas jednom od najaktivnijih žena u društvenom, a napose u kulturnom životu. Bilo bi zanimljivo da nam detaljnije predstavite sve to što zdušno i predano radite.

LOVRIĆ: Ima u Fojnici još puno aktiviskinja, počev od čelnica udruge „Fojnička žena“ preko HKPD „Rodoljub“ na čijem je čelu žena, ženskog vokalnog ansambla „Srma“ itd. Rekla bih kako su žene ovdje puno poduzetnije i vrijednije iako sve skupa nije daleko od činjenice da žene dobivaju neplaćene, volonterske funkcije na kojima trebaju dizati nešto iz pepela.

„Fojnička škrinja“ je lokalni časopis koji izlazi kao dvomjesečnik i ja ga od milja zovem kupusarij. Nakon skoro osam godina, koliko smo prisutni u Fojnici ali i u dijaspori na lokacijama sa značajnim brojem naših ekonomskih migranata, imamo uobičajene rubrike kojima predstavljamo Fojnicu iz manje poznate perspektive, educiramo čitalaštvo savjetima iz psihologije, oblasti zdravog života, književnosti. Popratimo sva kulturna, sportska i društvena događanja, kritiziramo zagađivače i lokalne moćnike, odajemo dojam kako još ima života ovdje…

„Pjesnici pod lipom“ su posve nov projekt, ove godine održan po prvi put. Sadržajno i programski radila sam po uzoru na pjesničku manifestaciju u Pridvorju, Hrvatska – „Pjesnici pod platanom“ koja je u studenom 2016. godine okupila 15-ak pjesnikinja i pjesnika iz regije. U Fojnici je boravilo deset pjesnikinja i pjesnika iz Slovenije, Hrvatske, Srbije, Crne Gore i Makedonije te nas desetoro iz BiH. Posao je proširen gostovanjem urednika poznate izdavačke kuće iz regije, prevoditeljicom i književnim teoretičarem a sve u cilju kako bi se bh poezija približila europskim trendovima pjesništva. Cilj mi je ostvariti suradnju s gostima na način da se svake godine ostvari prijevod iz opusa suvremenog bh pjesništva te da se publicira jedna zbirka domaćeg autora kod gostujućeg izdavača.

Bljesak.info: Od grčke pjesnikinja Sapfo koja je rođena 600. godine prije Krista pa sve do sredine 19. stoljeća gotovo da nema ni jedne poznate književnice u svijetu ove umjetnosti. Međutim, nakon toga, povijest pisane riječi bilježi nekoliko uistinu fascinantnih umjetnica, počevši od sestara Brontë, preko Virginije Woolf, Isabel Allende, Ane Ahmatove i Marine Cvetajeve pa sve do suvremenih dobitnica Nobelove nagrade, kao što su Svetlana Aleksievič, Herta Muller, Doris Lessing ili pak Elfriede Jelinek. Kako Vi tumačite ulogu žene u književnosti?

LOVRIĆ: Pjesnik reče kako u životu ne treba imati nikakvih iluzija, pa čak niti iluziju kako se može živjeti bez iluzija. U našem, nesavršenom svijetu teško se i sporo mijenja rodna uloga. Iako je ženama danas lakše doći vozačke do dozvole, diplome i doktorata, još uvijek se sloboda, čisto ljudska, a u ženskom tijelu, probija kroz tešku tradiciju i pogrešan odgoj. Smatram kako bi i muškarcima, bez obzira na to jesu li pjesnici ili nisu, bilo puno lakše ako bi ženu prihvatili kao sebi ravnu osobnost. Sappho je bila pionirka u mnogo čemu, ostavila nam je u amanat sapfo metriku i prva se odmakla od uobičajenih tema tog vremena – ljubav i ratovanje. Dakle, nije muškarac krenuo u svakodnevicu, žena ga je potakla na to. Smatram kako je taj obrazac, kroz mnoga stoljeća, prisutan i danas. Pri tom nimalo ne umanjujem značaj tzv. muškog pisma, tamo gdje osjetim sveobuhvatnost to i jest dobra poezija. Svoj užitak čitanja ne ograničavam rodnom pripadnošću vlasnice ili vlasnika stihova. Osim toga, i u mom pisanju se pojavi često nešto što žena ne bi trebala otkriti, napisati. Takve me moje iluzije najviše razvesele. Jer pjesništvo je, zaprava cijela književnost, jedna posebna republika, kako se naš veliki pjesnik Admiral Mahić izjašnjavao, u toj smo državi svi bespolni i gladni…

Bljesak.info: Često se postavi retoričko pitanje ‘Zašto ljudi pišu?’ Pogotovo je to interesantno s obzirom da je književnost imaginarna priča, odnosno priča iz mašte. Što Vi mislite – zašto pisci pišu?

LOVRIĆ: Ne bih mogla govoriti o tomu zašto drugi pišu, prema sebi gledajući shvatila sam da i to nekako ide u fazama. U jednom trenutku je to terapija, u drugom trenutku nadilaženje bespredmetne komunikacije, neki put je to samo igra jezika, emocije ili provokacije. Ali jedno zasigurno znam, književnost nije imaginarna priča. Ona može počivati na želji da je to nešto što nismo mi, ali svaka pisana formula koju ponudim dolazi ipak iz okvira slike koja jesam upravo to što pišem. Pisac može bježati u žanrove, stilove, izostavljati sebe namjerno, ali dvije riječi u pjesmi ili jedna rečenica u romanu mogu ga ogoliti do novorođenog, i to je prelijepo.

Bljesak.info: Vrlo su rijetki ljudi u modernome dobu, barem ovdje kod nas, koji mogu živjeti od svojih knjiga. I Vi svoj kruh zarađujete u privatnoj stomatološkoj praksi tako da Vam, pretpostavljamo, ne ostane uvijek dovoljno vremena za pisanje. Kako zamišljate idealan život jedne književnice?

LOVRIĆ: Ne zamišljam život niti u jednom svojstvu, obliku, pojavi… Živim ga onako kako mi komunikacija sa ljudima i prirodom donese. Uglavnom stihijski i svakodnevno.

Bljesak.info: Gotovo u svakom razgovoru s umjetnicima ”pojavi” se i pitanje osvojenih nagrada i priznanja. I sami ste se mogli osvjedočiti da nagrade i priznanja podižu rejting jednog spisatelja. Ipak, što je za književnika važnije od nagrada i priznanja?

LOVRIĆ: Ahahaha… za pjesnikinju poput mene ništa nije važnije od nagrada! Ali to govorim ozbiljno! Nisam samohvalisava osoba što me često košta i u stomatologiji. Za poeziju to vrijedi na kub. Kada sam krenula u te, nazovi književne vode, radovala sam se Admiralovoj Republici, neopterećenoj od svakog biljega. Nažalost, brzo sam se razočarala. Percepcija nacionalne i rodne pripadnosti tamo je važnija od govornog potencijala. To je i razlogom što sam se brzo povukla, bez članstva u književnom esnafu. Nikomu se nisam zamjerila. Pišem, za mene je to čast.

Bljesak.info: Biti afirmirana žena u jednoj sredini, u jednome društvu, bilo je ranije češćom pojavom. Stječe se dojam kako u aktualnom društveno-političkom poretku mnogi muškarci radije vide žene u njihovoj ”prirodnoj” ulozi – supruge, majke i domaćice. Slažete li se s ovim ocjenama i kakav je zapravo, po Vašem sudu, položaj žene kod nas?

LOVRIĆ: Kao što rekoh, afirmirana sam po nekom svom kodu. Sve što je trenutno aktualno na ovim prostorima zakačeno je uz politiku i tradiciju. Gase nam se festivali jazza, poezije, zidovi muzeja se prepuštaju vremenu. Ne govorimo više o onome šta je unutar zidova. U skladu s tim, individualci se prepuštaju ironiji. Stvara se jedna klima među intelektualcima, ili se bar ja tomu nadam, koja će biti jača od svih prijašnjih doktrina, raste dvojba o tomu jesam li samo naizgled čovjek.

Bljesak.info: Kao urednica „Fojničke škrinje“ čitate i priređujete književne uratke mnogih kolega, reklo bi se – svih generacija. Možete li nam dati jednu ocjenu književne scene na govornom području koje zbog sličnosti jezika smatramo svojim?

LOVRIĆ: Nas ne veže samo sličnost jezika, iskustva su nam posve ista. Granice država nisu bile dovoljne za razdvajanje agresivnosti i apsurda. Fenomeni poput bavljenja politikom ili biznisom izopačeni su do krajnjih granica na ovom prostoru gdje ljudi više od pola stoljeća nisu radili niti jedno od toga. Ali su zato uvijek odlično pisali! Tako je i dan danas. Odlična literatura nas stiže zadnjih godina iz država bivše Jugoslavije. Kao da su se ljudi malo oporavili od raznih zemljotresa, počeli su pisati na način da ne potcjenjuju čitalačku inteligenciju.

Bljesak.info: Što trenutačno radite na književnom planu, je li neka nova knjiga ili književna manifestacija pred vratima?

LOVRIĆ: Pišem rijetko i sporo, od kako pišem. Kako starim, još rjeđe i sporije… Ali tempo smatram nebitnim jer knjiga ne smije biti takav projekt. Borba s vremenom- nipošto! Ona treba biti naša govorljiva duša. Knjiga ionako dođe uvijek na vrijeme.

Suzana LOVRIĆ rođena je 1967. godine u Fojnici, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Stomatološki fakultet upisala je u Sarajevu, a završila u Zagrebu. Specijalizirala je oralnu kirurgiju. Vlastitu stomatološku ordinaciju vodi od 2012. godine.

Glavna je urednica lokalnog časopisa „Fojnička škrinja“, koji izlazi od 2009 godine. Autorica je tri zbirke poezije, od kojih je prva višestruko nagrađivana. Predstavljala je BiH na međunarodnim pjesničkim susretima u Sloveniji, Njemačkoj i Litvi. U slobodno vrijeme bavi se vrtlarstvom i fotografijom.

Pokrenula je pjesničku manifestaciju “Pjesnici pod lipom” 2017. godine.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

GIPHY App Key not set. Please check settings

MLADI KUPREŠAK TREBA NAŠU POMOĆ – Pomozimo Bruni da ponovno zaigra nogomet

Prevara stoljeća: Nezaposleni Fojničanin dužan 8,79 miliona KM poreza državi!