Koliko puta smo čule da se neko vratio iz “bijelog svijeta” u svoju domovinu, svoj rodni kraj? Ne baš često, što ne znači da to nije moguće. Jedna, od tih rijetkih, jeste Ivana Frančić Šarlija iz Novog Travnika.
Da krenemo udarnim pitanjem: Koliko dugo ste bili izvan BiH prije povratka?
Dugo… Nakon devetnaest godina odsustva, odlučila sam se vratiti. Napustila sam stabilan posao u Zagrebu, u finansijskom sektoru, da bih se vratila u svoj rodni grad. U moj Novi Travnik, grad Mladosti, kako bih nastavila raditi u obiteljskoj firmi…
Zbog toga ste itekako kompetentni da nam kažete bitne razlike između velikog Zagreba i Vama najljepšeg Novog Travnika?
Zagreb jeste veliki grad i nudi mnogo veće mogućnosti nego Novi Travnik. Život je puno brži – izgube se oko dva sata dnevno, samo na odlazak i dolazak s posla. To je grad u koji se puno ulaže i svaki put kada odem, primijetim neki novi, znatan napredak. Mnogo toga je lijepog u Zagrebu…
Odluka o povratku… Šta je prevagnulo i vratilo Vas u BiH?
Moja odluka o povratku, nije bila nimalo laka. Ipak, u Zagrebu sam dugo živjela, imam mnogo poznanika, prijatelja, tamo samo završila fakultet, upoznala supruga… Ali, iskreno – uvijek sam se osjećala kao da sam na nekom “privremenom smještaju”. Suprug i ja samo se vratili prije 10ak godina, kako bi radili u obiteljskoj firmi UTD Best d.o.o. Suprug se čak vratio prije mene, jer je prešao iz jednog maloprodajnog lanca, zatim sam se, malo kasnije, vratila i ja. Tada nismo imali djecu, pa smo pomislili: Zašto da ne?! Čak nisam trajno ni otišla sa svog posla, nego sam dobila godinu “neplaćeno”.
Nakon skoro dvije decenije odsustva, kako je izgledao povratak u rodni Novi Travnik – da li je bilo razočarenja, kajanja…?
Iskreno, trebalo je vremena da se priviknem na svoj grad – grad u kojem sam provela svoje djetinjstvo. Nakon povratka, Novi Travnik nije bio grad kakvog sam ga upamtila, kakvog sam se sjećala… I sada je mnogo “stvari” koje mi smetaju, ali trudim se da ne obračam pažnju na njih. Dalje, moje generacije skoro pa da i nema. Ipak, vidim i mnoge lijepe i pozitivne promjene. Smatram da je manja sredina daleko bolja za odgoj djece, a i sve je dostupno u krugu od 15ak minuta udaljenost.
Kada “premotate film” od unazad 10 godina, odkako ste se vratili, na šta pomislite?
Ukratko, ali najbitnije: Nakon 10 godina – u Novom Travniku je moj dom, a dom je tamo gdje je srce, tu živim, radim, imam svoju porodicu, susjede, prijatelje, frizerku, kozmetičarku… Ma sve što mi je potrebno i što me čini sretnom i ispunjenom. Kajanja nema i mogu reći da mi je mnogo drago što sam se vratila, ali i žao što to nisam učinila i mnogo ranije.
Radite u obiteljskoj firmi na poslovima finansija kao što ste radili u Zagrebu?
Da. Obiteljska firma u kojoj radim, na mjestu voditelja finansija, bavi se najvećim dijelom maloprodajom. Posluje u, oko 60 maloprodajnih trgovina i zapošljava oko 800 radnika. U njoj rade moj suprug i otac koji je šef. Do prije par godina, u firmi je radila i moja majka, koja je nažalost preminula prije 4 godine. Radila je i moja mlađa sestra, koja sad živi i radi u Italiji. Starija sestra, koja živi i radi u Zagrebu, nije u obiteljskom poslu, ali je jako aktivna i velika nam je podrška oko zajedničkih obiteljskih obaveza.
Znači, Vi kao srednja sestra, za sada imate najviše obaveza u firmi jer ste u BiH?
Sada sam ja jedina tu. Izazovno je voditi finansije firme, ali u ovom slučaju i dobro, jer firma ima jako dobre temelje. Inače, oduvijek sam voljela raditi sa ljudima jer ima dosta stvari koje mogu biti bolje. Bitno je da imam jako dobre radne kolege i to svih generacija. Smatram da je jako važna raznolikost i da svaka generacija ima svoje prednosti. Mogu reči, sad sam još više ponosna na svoje roditelje, od kojih sam naslijedila skromnost i upornost.
Obzirom da ste žena, poduzetnica – koliko je to, dobro ili loše uticalo na Vas i Vaš uspjeh, općenito, u odnosu na muškarce?
Uvijek sam radila u ”muškom” svijetu. Nikada nisam naišla na neke predrasude jer sam žena. Barem mogu reći da ih ja nisam primjetila. Ali s druge strane, jesam primijetila da je ovdje znatno manje žena radno aktivno. Smatram da je to velika šteta za naše društvo, jer žene mogu znatno bolje odraditi mnoge poslove, jednostavno imaju bolju emocionalnu inteligenciju. Moja majka je oduvijek radila i uz to se brinula za nas tri – moje dvije sestre i mene. Ona mi je veliki uzor i najvrijedniji primjer, kako poslovno, tako i privatno.
Kako se pandemija odrazila na biznis?
COVID-19, zasigurno je donio znatne promjene u navikama svih kupaca. Ljudi i dalje kupuju, ali mnogo opreznije i pametnije. Potvrdilo se još jednom, da smo društvo koje je jako ovisno o dijaspori.
Mnogo ste pozitivni i optimistični. Imate mnogo obaveza – da li imate nekoga ko Vam “uskoči” kada kada se one nagomilaju?
Trudim se da bude tako, suprotno od lošeg i negativnog. Mada, zaista nije lako stići i uskladiti sve poslovne i obiteljske obaveze, a ima ih mnogo. Majka sam trojice sinova – od 9, 10 i 12 godina. Sreća, imam dobru tetu čuvalicu, bez koje, uz posao koji radim, zaista ne bih mogla funkcionirati. Uvijek imam veliku, najbitniju podršku supruga. Šta još da kažem? Ja sam sretna žena!
