Ivo Andrić prije 60 godina osvojio Nobelovu nagradu za književnost!

Napomena: Istina, čovjek je imao političkih i oportunističkih identitetskih lutanja, ali je po rođenju Hrvat, stipendist HKD Napretka, i netko u čijem su književnom opusu – naši ujaci, bosanski franjevci, važni protagonisti. Dugo se čekalo, ali ga je i službena hrvatska književnost prihvatila kao svoga. Uz Vladimira Preloga, najveći um Hrvata Bosne i Hercegovine.

Andrić napokon među Hrvatima

Poslije više od osamdeset, odnosno više od šezdeset godina izbivanja, nestanka i izgona, u hrvatsku su se književnost vratili Ivo Andrić i Mile Budak. Poslije desetljeća ignoriranja, zaobilaženja i odba­civanja, zbog ideologija kojima su pripadali, napokon su uvršteni u istu “kutiju slova”. Glavni urednik Hrvatske književne enciklo­pedije, Velimir Visković, protivno svim dosa­dašnjim običajima, tj. miješanju ideoloških i estetskih kriterija, uvrstio je i Andrića i Bu­daka, nevođen ideološkim razlozima, ravno­pravno među ostale hrvatske književnike. Tako su se na istim stranicama slijedom sudbine našli i Andrić i Budak, prvi koji je iz hrvatske književnosti otišao svojom voljom, i drugi, koji je iz te književnosti politički pro­gnan. Ironija je sudbine što su se ova dvojica pisaca u Hrvatskoj književnoj enciklopediji našli jedan blizu drugog, a svojedobno su ideološki bili vrlo daleki pa je baš ideologija presudno utjecala da se Andrić na početku Drugoga svjetskog rata u hrvatsku književ­nost ne vrati, a da Budak poslije toga rata iz nje bude izbačen.

U razgovoru Andrije Tunjića s Velimirom Viskovićem u novome Vijencu, Visković je objasnio zašto je u HKE uvrstio Budaka i Andrića. Pa za Budaka kaže: “Budak je re­levantna književna pojava i nezaobilazan dio povijesti hrvatske književnosti. Zbog njegovog angažmana u stvaranju ideologije NDH ne bih nikada po njemu nazvao ulicu ili školu, ali mu se ne može oduzeti mjesto u hrvatskoj književnosti.”

Ni njemačka ga vlast nije dirala

Za Andrića Visković kaže: “Međutim, kad je riječ o Ivi Andriću, ja sam 1990-ih godi­na, uređujući tada njegova izabrana djela u izdavačkom poduzeću Konzor, kao i u nizu intervjua te autorskih tekstova koje sam u to vrijeme pisao, govorio da se hrvatska književnost ne smije odreći Ive Andrića. Konačno, Ivo Andrić rođen je kao Hrvat, katolik, bio je stipendist HKD Napredak; čak nakon 1918., kada većina pisaca njego­ve generacije poput Ujevića, Šimića, Krleže, Cesarca, Krkleca… prelazi na ekavicu u ime integralnoga jugoslavenstva i potrebe za je­dinstvenim književnim jezikom, on još oko dvije godine piše ijekavicom. Njegove prve knjige objavljene su u Hrvatskoj, a kasni­je se nikada nije javno izjasnio da je Srbin, nego je uvijek ostao na pozicijama integralnoga jugoslavenstva. Osim toga, franjevački bosanski krug ne samo da je snažno utjecao na neka njegova djela nego se franjevci vrlo često pojavljuju i kao junaci njegovih pripovjedaka i romana. To su sve elementi koji nam daju pravo da Andrića smatramo i hr­vatskim piscem. Hrvatska književna tradi­cija može biti samo obogaćena nobelovcem Andrićem, možda najvećim piscem ovih prostora, kako se to danas govori.”

Šimić i Ujević su mladenačke političke ideale romantičarskoga jugoslavenstva napustili zbog razočaranja i rezignacije, a Krleža i Cesarec, i zbog toga, i zbog vjere u Revoluciju. Andriću je pak mladenački politički ideal postao prilikom za karijeru i društveno promaknuće. Odlazak iz Zagre­ba u Beograd i posao u diplomaciji presud­no su utjecali i na Andrićev život, na njegov svjetonazor i na njegove političke stavove. Vrhunac, a ujedno i kraj njegove diplo­matske karijere bit će u Berlinu (kada je diplomatsku akreditaciju opunomoćenika predsjednika vlade, Milana Stojadinovića, predao kancelaru Reicha Adolfu Hitleru), odnosno u Beču 1941., na pripremi i potpi­sivanju Trojnog pakta. Usprkos tome što poslije povratka u Beograd odbija potpi­sati Apel srpskom narodu, kojim se traži lojalnost prema njemačkoj okupaciji Srbije i vlasti Milana Nedića, Andrića njemačka vlast ostavlja na miru. Postoje tvrdnje da su tada bile i neke kombinacije o Andrićevu preseljenju u Zagreb. Osoba za vezu, pre­ma tim pričama, bio je književnik Gustav Krklec, koji je godinama, kao i Andrić, živio u Beogradu. Kada je 1941. Beograd bom­bardiran, Krklec se preselio u tada hrvat­ski Zemun te u njemu službovao do kraja rata. Krklec je Andrića znao još iz Zagreba. Kao urednik Književnog juga Andrić mu je objavio prvi književni rad. Obojica su bili i članovi masonske beogradske lože “Dositej Obradović”. Nakon što je Krklec s Andrićem uglavio preseljenje i s tom viješću došao ministru i književniku Mili Budaku, Budak mu je navodno odgovorio: “Što će nam ta Jugoslavenčina?”.

Mogućnost Andrićeva dolaska u Zagreb spomenuta je i tijekom razgovora Pavelića i Krleže 1943. Ostavši u Beogradu, Andrić je ostao i izvan hrvatske književnosti i izvan hrvatstva. U Beogradu je neuznemirivan preživio rat i napisao svoje najpoznatije romane “Na Drini ćuprija” i “Travnička hronika”. S partizanskom vlašću Andrić također nije imao problema usprkos tome što je bio di­plomat „trule Jugoslavije”. Poslije rata An­drić postaje i prvim predsjednikom Saveza književnika Jugoslavije! Prije toga Andrić je već članom ZAVNOBiH-a, tj. „narodne vlasti” u BiH te poslanikom Savezne skup­štine Jugoslavije! Postao je čak i članom Komunističke partije! Srpska mu je čaršija zamjerala preokret od rojalista u komuni­sta. Zamjerala mu je i karakterne osobine i uvijek joj spornu činjenicu da nije etnički Srbin. Andrić je za čaršiju bio „fra Ivo”. U najboljem „katolik Srbin”. Znalo se da je on rođen u katoličkoj obitelji, da je rođenjem Hrvat. Vidljivo je to i iz Andrićevih dokumenata. U upisnicu na zagrebački Mudroslovni fakultet Kraljevskoga sveučilišta 1912., na kojem je bio stipendist bosansko-hercegovačkog Hrvatskoga kulturnog društva „Napredak”, napisao je da mu je materinski jezik hrvatski. U prijavnici pak za fakultet u Krakovu, u kojem je nastavio studij, Ivo Andrić je u rubriku vjeroispovijesti upisao „Kat.”, tj. katolik, a u rubriku narodnosti – Chrowath, tj. Hrvat. To se u beogradskim krugovima znalo, pa ga se posprdno zvalo „fra Ivo”, a njegov je distancirani karakter izazivao i vrlo zločeste komentare. Poput komentara Vladislava Ribnikara, osnivača i vlasnika „Politike”, koji je Andrićev karak­terni portret „narisao” rečenicom: „Andrić je pravi jezuita, ljigav i otmen!” Andrić-Chorwat

Pesimist okrenut životu

Unatoč tomu što je dobio Nobelovu nagradu, komunističkoj vlasti koja je to predstavljala i kao svoju nagradu Andrić nije bio osobito mio. Ne toliko zbog politički problematične prošlosti koliko zbog toga jer se nije uklapao u njezine estetske kanone socrealizma pre­uzete iz Sovjetskog Saveza. No unatoč tome što ga je štitio ugled nobelovca, Andrić ni glede ideološke estetike nije propustio iska­zati svoju odanost novoj vlasti i njezinim estetskim pravilima i dogmama. Nakon što je dobio Nobela, a znajući da je u nazoru so­crealizma jačanje vjere u proletersku vlast širenjem estetskog optimizma, Andrić sebe predstavlja: “Ja sam pesimista okrenut ži­votu!” I u toj je rečenici sadržana i izražena osebujnost Andrićeva karaktera. Sličnu je samozatajnost, zakopčanost i dvoznačnost javno njegovao i prema svome nacionalnom identitetu. Odnos prema Ivi Andriću, pun političkih prijepora, nastavio se i nakon nje­gove smrti. Pa i poslije raspada Jugoslavije. Uopćeno, Srbi ga i dalje ne prihvaćaju kao svoga, ali im je drago da se njime mogu po­hvaliti kao srpskim nobelovcem. Bosansko-hercegovački muslimani zamjeraju mu da je prezirao islam i islamsku tradiciju BiH. Mnoštvu je pak Hrvata Andrić ostao para­digmom nacionalnog otpadnika, renegata koji se Srbima prodao za karijeru.

Uvrštavanje Andrića, poslije toliko deset­ljeća izbivanja, među hrvatske pisce neće prekinuti i stare prijepore o njemu. Pa vje­rojatno ni spor – je li ili nije hrvatski književ­nik. No poslije uvrštenja u HKE, neosporno je daje i hrvatski književnik.