Treba očekivati da Blaženikov (zagrebački) zagovaratelj mons. Lingua i u Vatikanu Svetom Ocu svjedoči o svojim „razgovorima“ s kardinalom Stepincem u njegovoj zagrebačkoj katedrali. A možda je i prigoda da se Rimski biskup (argumentirano) razuvjeri u mišljenju kako je Irinej – „veliki patrijarh“?!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Uoči ovogodišnjeg Stepinčeva potkraj siječnja dvojica su apostolskih nuncija – onaj u Hrvatskoj mons. Giorgio Linqua te kolega mu u Srbiji mons. Luciano Suriani – molila pred moćima Bl. Alojzija Stepinca. Dakako, zbog neskrivene želje, nestrpljenja čak svih Hrvata-katolika da Sveti Otac – konačno! – proglasi toga blaženika svetim, i ove (male) geste vatikanskih poklisara bude nadu da je taj (veliki) dan blizu.
Biti poput Bl. Alojzija
Slijedom čega treba podsjetiti kako je mons. Lingua početkom veljače prošle godine na HRT-u kazao kako bi volio ostati upamćen, ne toliko kao nuncij koji je promovirao kanonizaciju blaženika, već kao nuncij koji se trudio biti poput Stepinca. Čime je u stanovitoj mjeri parafrazirao Benedikta XVI. koji se jedanput (retorički) zapitao: „Ako on nije svet, tko je?!“
Zapravo, taj je nuncij stari hodočasnik Bl. Alojziju. Svoju je službu započeo baš u Stepinčevoj katedrali u listopadu 2019. i tom je prigodom, u svojoj prvoj propovijedi, kazao: „Mnogi se pitaju zašto Bl. Alojizije nije kanoniziran. Pazite, kazao sam kanoniziran, a ne svet jer on je već svet. Nisu naše izjave te koje nadodaju ili oduzimaju nešto njegovoj svetosti.“
Nakon čega bi uistinu bilo dobro znati jesu li taj, evo nedvojbeni, poklonik Stepinčeve svetosti i njegov kolega iz Srbije mons. Suriani razgovarali – prije ili poslije Krašića, svejedno – o nedavnom skandalu iz Bele Crkve gdje je u pravoslavnoj crkvi Sv. Jovana bogoslova (Ivana apostola i evanđelista) otkrivena freska koja prikazuje kardinala Stepinca u paklu?!
U međuvremenu je, istina, taj uradak freskopisca Zorana Selakovića prekriven bijelom bojom. No, o prevelikoj je sablazni riječ kako bi se mogla – prefarbati. Samo tako! U biti je zato sugovornik mons. Suriana koji je (i) svojim pohodom u Krašić svjedočio što misli o Stepincu.
Hrvatski su mediji prenijeli da je i beogradski nadbiskup mons. Stanislav Hočevar kazao kako „stvarno plače“ te da će i sam „učiniti pokoru“. Međutim, Selakovićeva se freska godinama, otkako je nakon požara prije četiri godine crkva renovirana, koči(la) u crkvi Sv. Jovana, znanoj i kao Ruska crkva, budući da su je podigli Rusi pobjegli iz domovine nakon Oktobarske revolucije… Otkrio ju je, naime, jedan Zagrepčanin te fotografiju proslijedio portalu Direktno, i tako je sve počelo. Da nije bilo te slučajnosti, tko zna.
„Svaka kovanica ima dvije strane“
Uz to, ovih dana, pa i kada je, eto, valjak (ili mačak…) s krečom prešao preko Selakovićeve brljotine, mediji podsjećaju kako se u zagrebačkim crkvenim krugovima pričalo da je mons. Hočevar najzaslužniji za dostavu pisama patrijarha SPC-a Irineja papi Franji, nakon kojih je zaustavljena Stepinčeva kanonizacija.
U kontekstu istom aktualiziranog „slučaja Hočevar“ i njegove navodne tekličke uloge, Večernji list podsjeća na intervju koji je taj dnevnik svojedobno objavio, a u kome nadbiskup tvrdi kako se ne radi o stopiranju. „Ne radi se toliko o Bl. Alojziju Stepincu i o njegovoj kanonizaciji, već o sagledavanju povijesnog odnosa Hrvata i Srba. Središnja ličnost Bl. Alojzija Stepinca samo je povod potrebe izraženijeg međusobnog razlučivanja prošlosti“, rekao je tada beogradski nadbiskup. A na novinarsko inzistiranje kako je Sveti Otac osnovao komisiju koja će se baviti kardinalom Stepincem prije, poslije i za vrijeme II. svjetskog rata, a ne sagledavanjem povijesnih odnosa Hrvata i Srba, mons. Hočevar je odgovorio kako „svaka kovanica ima dvije strane, na jednoj je grb dotične zemlje, na drugoj nominalna novčana vrijednost“ i „samo tako kovanica može imati svoj pravi identitet“. Pokušao je, drži Večernjak, biti slikovit.
Čuđenje bogoslova Stefana
Umjesto toga možda je mons. Hočevar mogao kontaktirati protonamjesnika Sv. Jovana bogoslova Stefana Jovičića. Umjesto njega učinio je to, međutim, novinar Slobodne Dalmacije kojemu je protonamjesnik kazao: „Ne mogu se načuditi da ste čuli za naše freske, a još ih nije vidio ni sav narod u Beloj Crkvi.“ A onda nonšalantno ili, svejedno, ignorantski dometnuo: „Što se tiče Stepinca, taj je lik kardinala među 160 likova na freski i možemo reći da je prikazan kao običan čovjek, sa svim svojim grijesima. Uostalom, ni Katolička Crkva još ga nije proglasila svetim.“ Što sugerira kako se rečeni Selaković, bivši taksist, ugostitelj, novinar… nije malo (?!) zaigrao bojicama sam od sebe, nego ga je malo (?!) pogurala i Srpska Pravoslavna Crkva, kojemu je blaženik stara meta.
Vratimo se, nakon svega, ponovno mons. Lingui koji je, po osobnom svjedočenju, odmah prvu nedjelju po dolasku u Zagreb hodočastio na Stepinčev grob, kleknuo i započeo razgovarati s njim pitajući ga što misli o cijeloj toj priči koja je podignula toliko raspoloženje. I drugo: Dragi Blaženi Alojzije, mogu li učiniti nešto kako bi se prepoznala tvoja svetost? Što trebam učiniti?
„Ne kažem ovo da bih stekao vaše simpatije, niti tražim od vas da nađete mir u srcu i ne razmišljate više o tome. To kažem jer mi se učinilo da ga vrlo jasno čujem kako mi neprestano ponavlja: ‘Ne brini za moju svetost, brini za svoju’“, prenio je apostolski nuncij u Hrvatskoj vjernicima svoj „razgovor“ s Blaženikom. Uz to, gotovo bi se moglo kazati kako se mons. Lingua prometnuo u Stepinčeva odvjetnika/svjedoka. Tako je sredinom siječnja na HTV-ovoj emisiji Riječ života kazao: „Ne možete biti odani Bl. Stepincu ako niste odani Papi. Siguran sam da bi Bl. Stepinac rado odustao od svoje kanonizacije radi jedinstva u Crkvi.“
Korijeni progona
Zapravo je podsjetio na vrijeme kada se oko zagrebačkog nadbiskupa stezao (komunistički) obruč, i kada je Broz od njega očekivao da se udalji od Rima. Stepinac na to kaže: „Crkva bez Pape ne postoji! Mi imamo Papu, to je Papa u Rimu. Crkva koja ne priznaje Papu u Rimu nije katolička, nije opća, nije sveopća! Nego je poput pravoslavne – državna crkva.“
I tada je počeo progon, počinju laži… koje na tihoj vatri – pa i onoj paklenoj iz Bele Crkve – održava SPC u kooperaciji s aktualnom vlašću. Nije, uostalom, slučajno freskopisac iz crkve Sv. Jovana blizak rođak šefa srbijanske diplomacije Nikole Selakovića. Istina, zrenjaninski biskup i predsjednik Međunarodne biskupske konferencije Sv. Ćirila i Metoda mons. Ladislav Német nakon skandala kaže: „Sve vijesti o Beloj Crkvi i ikoni su passé. Ikona je obojana u bijelo.“
Dobro bi bilo kad bi uistinu bilo tako. No, passé je (eventualno) samo ova epizoda režirana u Beogradu. A(li) tko zna ima li još gdje po Srbiji sličnih uradaka… I ako je išta u ovoj cijeloj priči dobro, onda je to što se još jedanput vidjelo kako se u Beogradu mijenjaju vlasti, pa i na tronu Svetoga Save, ali srpska navada denunciranja Bl. Alojzija ne jenjava. U kontekstu čega treba očekivati da Blaženikov (zagrebački) zagovaratelj mons. Lingua i u Vatikanu Svetom Ocu svjedoči o svojim „razgovorima“ s kardinalom Stepincem u njegovoj zagrebačkoj katedrali. A možda je i prigoda da se Rimski biskup (argumentirano) razuvjeri u mišljenju kako je Irinej – „veliki patrijarh“.
I pritom ga – možda? – podsjetiti na riječi pape u miru Benedikta XVI. koji je (još) kao pročelnik Kongregacije za nauk vjere u propovijedi u rimskoj crkvi Sv. Jeronima u istoimenom Hrvatskom papinskom zavodu o stotoj obljetnici rođenja zagrebačkog kardinala, 15. veljače 1998., kazao: „Bijaše čovjek savjesti, i stoga u svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je poznavao mržnju jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u lice Kristovo, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema svojim progoniteljima.“
Koji su, inače, neumorni…
