Fina i Zvonimir Grabovac iz Breze obilježili su 14. siječnja 60 godina braka, odnosno dijamantni pir, a njihova priča počela je, rekli bismo – filmski – na prvi pogled, barem sa Zvonimirove strane…
S njima su ovu radost, uz brezanskog župnika dr. preč. Peru Brkića, podijelili i najstariji sin Davorin, kao i kuma koja je bila nazočna na njihovu zlatnom piru, prije 10 godina, te ostali vjernici koji su došli na misu.
Fina i Zvonko vjenčali su se prije 60 godina u njegovoj Brezi, najprije u Općini 11. siječnja 1962. nakon čega je, kako kaže, svatko otišao svojoj kući – što danas baš i nije slučaj. Potom ih je 14. siječnja u župnoj crkvi Sv. Barbare i crkveno vjenčao tadašnji župnik Ivo Rajić, a kumovi su im bili njegov stric Ivica Grabovac, te njegov ujak također Ivica Trogrlić. Potom su se svi zajedno uputili njegovoj kući gdje su im došli prijatelji, a posebno se sjeća kako su dječica kucala na prozor uzvikujući: „Kume, izgorje kesa“ očekujući bombone.
No, upitali smo Zvonimira – kojega smo baš pozvali na njegov 87. rođendan (3. veljače), kako je zapravo došlo do sklapanja njihova braka. „Završio sam i vojsku i radio, te sam došao do zaključka kako bih se trebao oženiti. Međutim, nisam nikada imao nekoga, ni u svom mjestu, s kim sam se ozbiljno zabavljao, iako sam volio na igranke ići, plesati, bio sam i u KUD-u i u folkloru i u dramskoj sekciji… I onda, slučajno, ona je prolazila ulicom“, prisjetio se Zvonimir pomalo zaneseno kao da u svojoj glavi ponovno proživljava taj „sudbonosni“ trenutak…
Kazao je kako je tada jednu svoju školsku kolegicu nagovorio da ona ode i to „sredi“ s Finom jer mu se svidjela… „Međutim, ona je bila nekakva spora, meni nije dan, nego sat svaki bio presudan. I tako sam ja sam pošao tamo gdje je njezina tetka – imala je u Brezi tetku i dvije sestre i brata u Visokom, a ona je inače iz općine Čitluk, Hercegovka – te smo se upoznali 15. studenoga 1961.“, izrecitirao nam je Zvonko u dahu i iznenadio tim kristalno jasnim sjećanjem…
„Onda smo se sastali nekoliko puta – koliko se sjećam, treći put kad smo se sastali, već smo riješili sve, nas dvoje. Međutim, kad su ovi iz Breze javili dolje njezinim roditeljima – prvo su javili da se zabavljamo i to su prihvatili nekako – da tražimo dokumente za vjenčanje, bilo je ‘pa šta sad, kakvo vjenčanje’… Tada je njezin otac došao u Brezu i mi smo se sastali, našli zajednički jezik i sve je bilo kako treba. Ja sam tada imao više od 26 godina, a ona tek nešto više od 18“, kazao je ovaj dugogodišnji djelatnik Rudnika Breza, koji je sa svojom Finom odgojio tri sina – najstarijeg Davorinakoji živi u Kninu, pokojnog Daniela koji je preminuo prije 10 godina i najmlađeg Nikicu koji je u Čapljini. Bogu hvala, imaju i osmero unučadi te dvoje praunuka.
Kazao je kako su živjeli u Brezi, ali i da je zadnji rat „poplašio“ sve, te su se odselili, dok su supružnici cijeli rat proveli ondje proživljavajući razne strahote i granatiranja.
Na kraju, u vremenu – slobodno možemo reći – sveopće krize braka naš sugovornik otkrio je i tajni recept mladim generacijama: „Moraju se pronaći srodne duše, moraju biti pošteni i vjernici, pa tek onda nešto može bit’. Ako toga nema, slabo šta može bit’. Vjera je imala veliku ulogu u našem braku, od početka, mi smo morali tada – župnik je bio Ivo Rajić – ići na vjeronauk prije nego smo se uzeli“, poručio je Zvonko o bračnoj ljubavi…
Njemu i njegovoj Finoj – čije ime izgovara s posebnom nježnošću, želimo još lijepih bračnih dana na kojima Bog ne štedi svojega blagoslova.
J.P., Katolički tjednik
