Nekih pet godina pišem ove priče na društvenim mrežama…lovim drage ljude u ovim krhotinama od društvenog i istinskog života..
..mreže su stvarnost, nekad bure i talasi što razbiju okean, nekad ni traga svjetioniku i otoku…najdraži prijatelji, lovine s mojih mreža, kapitalci tužnog ribara, zasigurno su žene s malim bebama…one lajkaju u policijski, pekarski sat…i duže…zamišljam ih čupave i sretne, u dugim majicama i pamučnim spadnutim čarapama, sapliću se o polomljene igračke po toploj sobi, traže toplomjer i peru cuclu…kuća miriše na puder, mlijeko i petit keks, one čitaju priču…ona beba topla, nogice joj bose, jede i ponovo tone u san…onda mi fale te moje majke, vrate se na posao i često spavaju i po cijelu noć, zelena točka ne gori, umjesto nje ikonica mobitela…ponekad ih nema nekoliko dana, mali slupa telefon…onda neke nove noćobdije dođu u moju lađu…ponesemo fenjer,bacimo mreže i krenemo s pričom po sred olujnog mora…ni sna ni majčinstva, ni mirne luke…
