Vijest da su policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) u četvrtak tijekom dana u Vitezu, Zenici i Sarajevu lišili slobode osmorici bivših pripadnika Armije BiH zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo, Ratni zločin protiv zarobljenika HVO-a i Ratni zločin protiv hrvatskih civila, u Vitezu i Lašvanskoj dolini među Hrvatima proširila se velikom brzinom. Iskazuje se odobravanje, zadovoljstvo, no nema nikakve euforije iako se radi o strašnom zločinu u Križančevu Selu nadomak Viteza.
Zločin se dogodio 22. prosinca 1993. godine kada su u maglovito praskozorje brojnije i dobro naoružane postrojbe Armije BiH iznenadile branitelje, probile linije obrane umornih i iscrpljenih domobrana i u naletu, u kratkim borbama, ubili 34 pripadnika Prve bojne Viteške brigade HVO-a i nekoliko civila mještana Križančeva Sela. Selo su opljačkali, kuće rušili i palili, ubijali stoku, a u pravcu Poćulice (naselje na sjevernoj strani općine Vitez) i Zenice odveli 30 zarobljenih pripadnika HVO-a. Akcija se zvala „krvavi badnjak“.
Piše: Zvonimir Čilić / Vitez.info
Zanimljivo je, dva dana ranije, 20. prosinca, u Lašvansku dolinu je, nakon desetodnevne putešestvije i maltretiranja koja su doživljavali prolazeći kroz područja pod nadzorom Armije BiH, stigao znameniti humanitarni konvoj „Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu“. Za tu prigodu dogovoreno je dvodnevno primirje, a prije nego što je primirje isteklo, prije nego što su sudionici Konvoja krenuli iz Nove Bile natrag ka Hrvatskoj, izvršen je žestoki, za Hrvate tragični napad, koji je, zauzimanjem naselja Križančevo Selo, zaprijetio i presijecanjem Lašvanske doline, što bi i značilo početak kraja obrane cijelog tog područja. Na sreću, to krvožednim napadačima nije uspjelo.
Tragalo se za zarobljenim i odvedenim u nepoznato. Tražilo se od MCK, od UNPROFOR-a, od drugih organizacija i institucija, od komisija za razmjenu zarobljenika… međutim, nikakvog konkretnog odgovora niotkud nije bilo, a tek 39 dana kasnije u Vitez su, u najlonskim vrećama s oznakom UNHCR-a, vraćeni posmrtni ostaci zarobljenih i živih odvedenih 30 pripadnika HVO-a. Tijela su bila strahovito masakrirana, s brojnim tragovima svirepog mučenja, a prilikom identifikacije tijela ubijenih, viteški liječnik, primarius dr. Franjo Tibold pao je u nesvijest.
Veliku negativnu ulogu po ovom pitanju i u rasvjetljavanja ovog zločina, u vrijeme dok se još mnogo što nije znalo, odigrao je tadašnji Specijalni izvjestitelj UN-a za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, sada pokojni (umro 28. listopada 2013,) poljski pisac, novinar, filantrop (?), kršćansko-demokratski političar, bivši vođa poljske Solidarnosti, prvi nekomunistički premijer u centralnoj i istočnoj Europi, Tadeusz Mazowiecki. Nabiflan muslimanskom propagandom u Sarajevu (na prostorima pod hrvatskom kontrolom nikada i nije bio), kao i mnogi drugi dužnosnici međunarodne zajednice, izvjesno vrijeme nakon ove tragedije i zločina, međunarodnim i domaćim (muslimanskim) novinarima je kazao: To je bila čista vojnička pobjeda Armije BiH. I tim riječima. Može se i tako reći, bar za jedno duže vrijeme, na ovaj slučaj, na strašni zločin u Križančevu Selu, stavljena je točka. Ovaj u vrijeme rata u BiH visoki dužnosnik UN-a nakon tragedije i zločina u Srebrenici u lipnju 1995. podnio je neopozivu ostavku.
Evo, sada, klupko se počelo odmotavati a mnogi Hrvati sa skepsom pitaju hoće li se klupko do kraja odmotati. Jer, uhićeni su, bar dvojica njih, Nijaz Sivro i Almir Sarajlić, iz trećeg-četvrtog ešalona zapovjednog lanca Trećeg korpusa Armije BiH na čelu kojeg su bili bivši visoki oficiri tzv JNA, kasnije generali Armije BiH, Enver Hadžihasanović i njegov zamjenik, Džemo Merdan. Ostala šestorica, prema neprovjerenim informacija, bili su obični vojnici ili nisko rangirani u zapovjednom lancu.
Što se radilo (čekalo) do sada? Pitanje je na koje sigurno nikada nećemo odgovor dobiti. Pitanje je, čuje se među Hrvatima u Vitezu i u Lašvanskoj dolini, u srednjoj Bosni, hoće li i dalje, papagajski, Bakir Izetbegović tvrditi i ponavljati kako Armija BiH nije činila zločine, a ako ih je i bilo, riječ je o sporadičnom iskakanju neodgovornih pojedinaca. Tako je, uostalom, uporno govorio i ponavljao i njegov otac Alija Izetbegović. Sada je aktualno i pitanje što će sada reći „zlatni ljiljan“, alias Sejdo Bajramović, lažni hrvatski član u Predsjedništvu BiH, Željko Komšić?
Uhićeni: Ibrahim Purić, zvani Ibro, (1953.) iz Doca u općini Travnik; Ibrahim Tarahija (1959.) Vitez; Nijaz Sivro (1957.) Vitez; Rušid Nurković (1958.), iz Crne Gore, Armin Saral zvani Roki (1968) Vitez; Šačir Omanović (1973.) Vitez; Kasim Kavazović (1972.) Vitez; Sadik Omanović (1968.) Vitez.
