Priča o putovanju jedne obitelji u Međugorje može se činiti kao običan izlet, ali za jednu obitelj to je bilo putovanje koje će zauvijek promijeniti njihove živote. Doživljaj koji su opisali kao “čudo mojeg života” nije samo hodočašće, već trenutak dubokog duhovnog preobražaja.
Do 2015. godine, vjera nije igrala važnu ulogu u životu jedne tinejdžerice. Mise su bile više rutina nego pravo vjersko iskustvo. Međutim, jedno putovanje s mora kući, kada je obitelj bila na raskrižju, pokrenulo je niz događaja koji su ih neočekivano odveli do Međugorja, uprkos očevom prvotnom odbijanju.
Nakon višestrukih molbi i neočekivanog vodstva ne samo sudbine već i Gospine intervencije, obitelj je završila u Međugorju, gdje su svjedočili i osjetili duhovno buđenje. Emocije su preplavile majku, suze sreće nisu prestajale, dok je otac, unatoč svojoj početnoj tvrdoglavosti, osjetio strahopoštovanje.
Ovo svjedočanstvo ne samo da je potaknulo promjenu u srcima članova obitelji, već je i otvorilo put za dublje razumijevanje vjere. Iako otac još uvijek nije doživio potpuni preobražaj, nada za njegovu duhovnu transformaciju ostaje živa.
Ova priča, podijeljena sa Duhos.com, ističe kako duboko i nepredvidivo mogu biti putevi vjere, te kako istinski susreti mogu dovesti do iznenađujućih i životno važnih promjena.
Željela bih s vama podijeliti jedno neobično svjedočanstvo. Do svoje 17. godine nisam bila iskreni i pravi vjernik. Išla sam na svetu misu, ali to je,uglavnom, bilo tradicionalno na nagovor mame.
U obitelji pojam „vjera“, zapravo, nije imao nekakvo važno značenje. Mama i ja bi svaku nedjelju išle na svetu misu, brat ponekad, dok ostali članovi nikako ili jednom godišnje. 2015. godine doživjela sam jedno prekrasno čudo. Zapravo, ne samo ja, nego i moji roditelji. Išli smo sa mora kući i u meni se pojavila ogromna želja da svratimo u Međugorje (bilo nam je usputno).
Zamolila sam tatu da idemo u Međugorje na što nije pristao. Sjećam se da je izgovorio jako ružne riječi, odnosno psovke. Bila sam jako tužna i ne znam od kud sam skupila hrabrost i snagu upitati ga ponovno. S obzirom da sam uvijek imala strah od njega, ako mi jednom ne bi nešto dopustio, ne bih to više nikada upitala. Ovaj put nije bilo tako. Bog me oslobodio svakog straha i zamolila sam ga još jednom da idemo u Međugorje. Nadala sam se da će pristati, no opet nije. Vidjela sam da je i mama bila jako tužna jer je i ona željela otići. Na svu sreću, Gospa nas je ipak odvela k sebi.
Idući kući pratili smo automobil ispred nas koji je također bio iz mjesta iz kojeg mi dolazimo. Tata je bio siguran da ćemo prateći njega stići kući. Istina, stigli smo, ali u Božju kuću. Stigli smo u Međugorje. Tu radost riječima opisati ne mogu. Mama je plakala od sreće, suze nisu stajale. Na tati nisam mogla vidjeti radost, ali sam nekako vidjela strah. Znao je da je to bila Majka Marija i mislim da je osjećao strah zbog svih psovki koje je izgovorio.
Imala sam potrebu podijeliti sa vama ovo svjedočanstvo. Zapravo nazvala bih to put obraćenja u kojem smo mama i ja osjetile Božju ljubav. Upoznale smo Isusa. Sam pogled na vjeru je potpuno drugačiji. Kad jednom Isus dotakne tvoje srce, svakim danom Ga želiš voljeti sve više. Nažalost za tatu ne mogu reći isto, ali vjerujem kako jednoga dana hoću. Vjerujem da će Bog dotaknuti i njegovo srce. Bog je uistinu svemoguć i čini čudesa onima koji Ga ljube. Slava i hvala našem predivnom Bogu!
