Srijeda, 28 rujna, 2022

Život za Hrvatsku

Pročitajte i ovo

Od prvoga dana Hrvatsku su branili i mladići, dragovoljci, iz srednje Bosne, te kasnije aktivno sudjelovali i u njezinom oslobađanju. Samo iz Lašvanske doline tijekom druge polovice 1991. i prve polovice 1992. godine, u Hrvatsku ih je stiglo više od dvije stotine.Stizali su uglavnom mladi Hrvati i iz drugih srednjobosanskih općina (Bugojno, Jajce, Zenica, Kiseljak…), pa se može govoriti o 400, možda i više dragovoljaca u Hrvcatskoj sa srednjobosanskog područja. Odlazili su u Hrvatsku samoinicijativno, ali i u organizaciji mjesnih odbora HDZ-a, tada jedine stranke s hrvatskim predznakom u srednjoj Bosni.

Izvor: Vitez.info / Zvonimir Čilić

Jedan broj njih, početkom rata u Bosni i Hercegovini, vratio se u rodni kraj, priključili se novoosnovanim hrvatskim postrojbama i s iskustvom stečenim ratujući u Hrvatskoj davali su veliki doprinos obrani srednje Bosne od nadiranja srpskih paravojnih snaga potpomognutim postrojbama tzv JNA, i kasnije u krvavom hrvatsko-muslimanskom ratu. Međutim, ne mali broj dragovoljaca iz srednje Bosne ostao je u postrojbama HV-e do kraja rata, a na žalost jedan broj njih zauvijek je ostao u njedrima voljene im Hrvatske.

Među njima je i Ivo Križanaca – Ćiro, rođen 15. listopada 1962., iz Križanćeva Sela u općini Vitez koji se, dragovoljno, u obranu Hrvatske uključio u listopadu 1991. godine. Priključio se sisačkoj postrojbi Specijalne policije, kasnije proslavljenoj postrojbi Ose.

Sa svojim suborcima, odreda mladim i hrabrim momcima, među kojima je bio najstariji (29 godina op.a.), što je i razlog da je dobio drugi nadimak – Dido -, prošao je bojišta Slavonije, Banovine, sudjelovao je u oslobađanju Maselenice… Sudionik je u akcije Blijesak, a snovi o slobodnoj Hrvatskoj čijoj slobodi i on daje doprinos, prekinuti su 4. kolovoza 1995. godine u akciji Oluja, u osvit slobode, na vrhu Velebita, u prijepodnevnim satima, u kratkom i žestokom okršaju s većom skupinom neprijateljskih vojnika. Tri dana kasnije, kada je akcija Oluja uspješno okončana, njegovi suborci, pripadnici postrojbe Ose, dovezli su njegovo tijelo u Vitez, i uz sve počasti pokopano je u mjesnom groblju Dubravica, tek nekoliko stotina metara od rodne mu kuće.

Uoči dvadesete godišnjice pogibije Vitežanina Ive Križanca iz Križanćeva Sela nadomak Viteza, koje je veliko hrvatsko stratište, mjesto strašnog zločina pripadnika Armije BiH u čijim su redovima bili i brojni mudžahedini, nad zarobljenim pripadnicima HVO-a i civila hrvatske nacionalnosti, razgovarali smo s njegovim godinu dana starijim bratom Draganom. A Dragan nam kaže kako je Ivo odlikovan Spomenicom Domovinskoga rata, odličjem Reda Nikola Šibić Zrinjski, Reda Petra Zrinjskog i Franje Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom.

„Odgojeni smo, nas šestoro djece (Ružuica 1953., Nevenka 1956., Anka 1958., Dragan 1961., Ivo 1962., i Anto 1966.) s kršćanski i domoljubno, s načelima voljeti svoje i poštovati tuđe. Ivo je, uz sve to, bio i nemirnog duha, „svoj“ u svakom pogledu, ali u onom pozitivnom smislu, i jednoga dana, bez ikakvih najava, rekao je: Idem se boriti u Hrvatsku. I tu nije bilo, niti je moglo biti, pogovora. Za njim je otišla i djevojka Božena Ivišić, Vitežanka. Dvije godine kasnije rodila im se kćerkica Tatjana. Obje i sada žive u Sisku. Ivo se povremeno javljao, a dvadesetak dana prije početka Oluje došao je u Vitez. Tu je bio nekoliko dana, svu brojnu rodbinu je posjetio, sa svima satima razgovarao, kao da je slutio što će se uskoro dogoditi“, govori nam Dragan, te naglašava kako si i on i i najmlađi brat Anto bili dragovoljci, pripadnici Viteške brigade HVO-a, a svoj doprinos, na razne načine, raznoraznim korisnim aktivnostima, davale su i njihove sestre. „U ratu, u Lašvanskoj dolini, najviše u Križanćevu Selu, ubijeno je 25 naših bliskih rođaka, a onda kada se rat primicao kraju, kada smo s nestrpljenjem slušali vijesti o uspjesima akcije Oluja, a znali smo da je tamo gdje je najteže naš Ivo sa svojim suborcima, stigla je tragična vijest. Cijeli svijet se na nas srušio, a majka Milica (otac Mirko umro je 1989. op.a)…, zaista ne znam kako je ona tu tragičnu vijest preživjela“.

„Na žalost, naša hrvatska sudbina je krvlju braniti rodnu grudu, obitelj, vjeru, svoj hrvatski rod…, ono što nam pripada i po božjim i po ovosvjetovnim zakonima i načelima. A to traje, traje…, tko zna do kada će trajati“, kaže Dragan uz grob brata mu Ive čije ime, u spomen na njega, nosi njegov osamnaestogodišnji jedinac.

„Volim slušati svaki razgovor o pokojnom stricu Ivi. Ponosan sam na njega i sretan sam što nosim njegovo ime“, kaže mlađani Ivo Križanac te posebno naglašava: „Kada sam čuo (pri mjesec dana, u povodu dvadesete godišnjice Oluje op.a) da u Sisku jedna ulica nosi ime mog pokojnog strica, prošli su me neki topli žmarci, topli drhtaji, bio sam neizmjerno tužan a istovremeno radostan i ponosan“.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
spot_img

Najčitanije zadnjih 7 dana

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

spot_img

Posljednje objavljeno

Pogledajte koji kruh je najzdraviji

Kruh je sjajnog okusa, savršeno paše uz mnoga jela, ali često čujemo i koliko je nezdrav. Postoje cijele dijete usredotočene...
- Marketing -
- Marketing -

Podcast UZOR

- Marketing -

Pročitajte i ovo