spot_img
spot_imgspot_img
Subota, 24 veljače, 2024

Za život u miru primat moramo dati duhovnim dobrima

O društvenom konceptu socijalne pravde, a u povodu Svjetskog dana socijalne pravde, razgovarali smo s dr. sc. fra Milom Babićem, profesorom na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Razgovarala: Josipa MilerKatolički tjednik

Prof. Babić rođen je 26. studenog 1947. u Družinovićima, općina Prozor. Osnovnu školu završio je u Prozoru, a srednju franjevačku gimnaziju u Visokom. Teologiju je studirao na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, Teološkom fakultetu u Innsbrucku, a diplomirao je 1974. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirao 1977., a zatim 1987. i doktorirao radnjom Himan Fil 2,6-11 u kristologiji Teodoreta Cirskog. Uz to, diplomirao je književnost na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a tu je magistrirao 1988. na Odsjeku za filozofiju. Na istom fakultetu obranio je 2009. doktorsku disertaciju pod naslovom Metafizičko utemeljenje politike u Hegelovoj „Filozofiji prava“. Od 1977. profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, a obavljao je i službu dekana. Autor je nekoliko knjiga; priređivao je i prevodio nekoliko djela; član je uredništva nekoliko časopisa, a s obzirom da na Teologiji predaje Socijalni nauk Crkve, u njemu smo pronašli sugovornika za govor o socijalnoj pravdi.

Poštovani, Opća skupština Ujedinjenih naroda 2007. proglasila je da će se 20. veljače svake godine obilježavati Svjetski dan socijalne pravde, a ponukani spoznajom kako su socijalni razvoj i pravda prijeko potrebni za postizanje i održavanje mira unutar i među narodima. Kakva je situacija u bh. društvu glede te „prijeko potrebne“ socijalne pravde?

Dobro je i hvale vrijedno da se svake godine obilježava Svjetski dan socijalne pravde jer se nijedna ljudska zajednica ne može održati ni civilizacijski napredovati bez pravde kao svoga temeljnog načela. Danas je pravda ugrožena u cijelom svijetu, osobito u nedemokratskim zemljama jer je u svim društvima skoro nestala srednja klasa. Na jednoj strani nalazi se mala skupina enormno bogatih, a na drugoj golema većina siromašnih: na jednoj su strani milijarderi (tajkuni/oligarsi), a na drugoj mnoštvo siromašnih i obespravljenih. Treba reći da se pravdom dolazi do mira. Veliki njemački filozof Immanuel Kant (1724.–1804.) u djelu O vječnom miru rekao je: „Si vis pacem, para iustitiam“ („Ako hoćeš mir, čini pravdu“). Time je on odbacio moto rimskoga vojnog teoretičara Vegecija iz 4. stoljeća, koji je tvrdio: „Si vis pacem, para bellum“ („Ako hoćeš mir, spremaj se za rat“). Kant je imao realističnu viziju mira, koja se očituje u njegovoj tvrdnji da se mir u svijetu temelji na pravdi u svijetu.

Stanje u bosanskohercegovačkom društvu pokazuje totalnu negaciju pravde. Nedavno smo mogli čuti i pročitati da je BiH prva po korupciji u svojoj regiji. Nekadašnja izraelska premijerka Golda Meir ustvrdila je da korupciju moramo proglasiti veleizdajom ukoliko želimo izgraditi pravu državu koja će se zasnivati na pravdi, na vladavini zakona i poštovanju ljudskoga dostojanstva i ljudskih prava. Kod nas država štiti počinitelje kaznenih djela, a ne njihove žrtve. Sjetimo se da još nije otkriven ubojica Davida Dragičevića u Banjoj Luci, kao ni ubojica Dženana Memića u Sarajevu.

Socijalna pravda kao prepoznavanje ljudskog dostojanstva ključna je sastavnica socijalnog nauka Crkve. Je li u današnjem sekularnom svijetu važno očuvati socijalnu pravdu kao kršćanski koncept ili vjerski uopće?

Ljudsko je dostojanstvo univerzalno, a to znači da ono pripada svakom čovjeku: i živom i mrtvom, i rođenom i nerođenom, i zdravom i bolesnom, i moćnom i slabom, i bogatom i siromašnom. Dakle, ljudsko je dostojanstvo nepovrjedivo.To danas priznaju sve povelje o ljudskim pravima. U središtu socijalnog nauka Katoličke Crkve stoji ljudska osoba, njezino nepovrjedivo dostojanstvo i njezina ljudska prava. Priznati politički filozofi danas govore o socijalnoj pravdi u globalnom i u međugeneracijskom smislu: pravedni moramo biti prema budućim i prema prošlim generacijama te prema prirodnom svijetu (ekološka pravda). Pravedni smo naprosto dužni biti jedni prema drugima jer je to obveza (dug). Postoji i osobna pravda: ona je osobna krjepost koju nazivamo poštenjem; ona je danas zanemarena, i to nije dobro.

Može li se socijalna pravda poistovjetiti sa „zakonskom“, ili ona više ima naravni karakter?

Socijalnu pravdu razlikujemo od političke. Politička pravda obvezuje državne (političke) institucije, osobito tri državne vlasti (zakonodavnu, sudsku i izvršnu) da poštuju ljudsko dostojanstvo i neotuđiva ljudska prava te pravo na demokratsku participaciju svih građana u vlasti. Različite kulture različito poimaju pravdu, ali te razlike ne smiju voditi u relativizam, nego u traženje univerzalnoga kriterija.

Prof. Babić: “Danas je pravda ugrožena u cijelom svijetu, osobito u nedemokratskim zemljama jer je u svim društvima skoro nestala srednja klasa”

Papa Franjo u enciklici o bratstvu i socijalnom prijateljstvu Fratellitutti govori o „političkoj ljubavi“ kojoj je preduvjet „razvijen društveni osjećaj koji nadilazi svaki individualistički mentalitet“. Što Vi kažete, i jesu li politike danas individualističke?

Kad papa Franjo govori o „političkoj ljubavi“, mislim da on time želi reći da je ljubav prema polisu (državi), tj. prema zajedničkom dobru važnija od ljubavi prema posebnom i privatnom dobru. U pravoj državi primat mora pripadati zajedničkom dobru. U novom vijeku posebno (partikularno) dobro postaje važnije od zajedničkoga (univerzalnoga). Danas, pak, u 21. stoljeću privatno dobro postaje najvažnije. Davanje primata privatnom dobru odvodi ljude u sukobe i ratove koje danas svakodnevno gledamo na televiziji. Današnje su politike u liberalnom svijetu individualističke (čitaj: egoističke). Da je tako, slažu se svi značajni filozofi i sociolozi. Poznati američki profesor Michael Joseph Sandel u knjizi Pravda dao je temeljitu kritiku američkoga individualizma, odnosno liberalne politike koja se poziva na individualnu slobodu. On nedvosmisleno zaključuje da u liberalnom društvu ne postoji odgovornost za zajedničko dobro, pa je u tom društvu ugroženo sve ono što je zajedničko. Sandelovoj analizi dodao bih da je sloboda u liberalnom svijetu shvaćena kao sloboda od tuđega egoizma, a zaboravlja se da je sloboda od vlastita egoizma viši oblik slobode nego negativni pojam slobode. Za individualizam individuum je primarna realnost, a zajednica izvedena realnost.

Za Alexisa deTocquevillea, francuskoga filozofa koji je opisao američku demokraciju 1830., politička je sloboda presudan korektiv individualizma i despotizma jer ona treba onemogućiti da se praktični materijalizam i politički despotizam ne pretvore u bezgranični egoizam, da se liberalna demokracija ne pretvori u despotsku. Politička sloboda za njega je nužna protuteža demokraciji i jednakosti jer ona sprječava da praktični materijalizam ne sklizne u bezobzirni individualizam i egoizam. Politička sloboda onemogućuje nekontrolirano širenje političke moći te brak između individualizma i despotizma, odnosno opstruira isključivo slijeđenje privatnih interesa i paternalizam države. Kod njega politička sloboda štiti čovjeka od državne ili društvene samovolje pod vladavinom zakona, daje čovjeku pravo na individualnu slobodu i na političko suoblikovanje. Forma društva koja građanima uskraćuje minimalnu mjeru u participaciji na javnim pitanjima ne zaslužuje oznaku demokracije. Društvo je slobodno ako ljudi u njemu žive slobodno. Za njega je politička sloboda krjepost. To je čovjekov javni angažman za polis i za postizanje privatne sreće. Politički angažman u polisu vodi građanina u političku solidarnost. Samo javni život omogućuje dobar život u slobodi.

Prema Vašem mišljenju, koji su najveći izazovi danas za društvenu pravdu i što bi bila Vaša preporuka za njihovo prevladavanje?

Glavna ideja u novom vijeku jest ideja slobode, ali je ta sloboda shvaćena uglavnom negativno, što znači sloboda od drugih ili čak negacija drugih. Kratko rečeno, sloboda od tuđega egoizma. A zaboravili smo da najviši oblik slobode uključuje i slobodu od vlastita egoizma. Zaboravili smo da su duhovna dobra zajednička i da se ona umnažaju nesebičnim davanjem drugima. Život je zajedničko dobro: dobili smo ga besplatno, i on se umnaža besplatnim davanjem drugima. Jezik je zajedničko dobro. Tako i pravda, sloboda i ljubav spadaju u zajedničko dobro. Budući da se zajednička dobra umnažaju nesebičnim davanjem drugima, ona pretvaraju čovječanstvo u mirnu i složnu zajednicu. Materijalna dobra umnažaju se prikupljanjem i otimanjem te ona vode ljude, narode i države u ratove i stradanja. Želimo li živjeti u miru, primat moramo dati duhovnim dobrima pred materijalnim.

Ideja slobode pokretačka je snaga koja je oblikovala europsku povijest i europsko mišljenje. Ali postoje mnoga jednostrana poimanja slobode, kakvo je negativno poimanje koje ljude i skupine vodi u sukobe, a ne u uzajamno poštovanje i bratstvo. Ono se ostvaruje kao negacija drugoga i dominira u suvremenom svijetu. Takva sloboda naprosto negira moralnanačela, osobito načelo odgovornosti. Ona nije sposobna postati pozitivna sloboda, tj. sloboda za nešto i za nekoga, za neke vrijednosti i za druge ljude. Još je Ivan Duns Škot u srednjem vijeku dokazao da se ne može govoriti o obvezama ako ne postoji sloboda. Kad ne bi bilo slobode, ne bi bilo ni krjeposti, ni zapovijedi, ni opomena, ni nagrade, ni kazne. Bez slobode bio bi razoren svaki politički i svaki moralni poredak, dakle ne bi bilo ni kulta ni kulture.

Papa Franjo često progovara o socijalnoj pravdi. Tako je 2020. u obraćanju članovima Odbora za socijalna prava Afrike i Amerike kazao kako kada siromašnima dajemo ono što im je potrebno, ne dajemo im svoje ili stvari drugih ljudi, nego im vraćamo ono što je njihovo. Možete li nam to pojasniti?

Danas su bogate one zemlje koje imaju najveći kvantum znanja. One kupuju sirovine iz siromašnih zemalja po vrlo niskim cijenama. Kad ih, zahvaljujući svome velikom znanstveno-tehničkom napretku, obrade na optimalan način i naprave od njih finalne proizvode, prodaju ih siromašnim zemljama po vrlo visokim cijenama. Zemlje bogate znanjem imaju izume na raznim područjima života, pa i njih prodaju po visokim cijenama. I tu je potrebna pravda jer pravda mora biti važnija od koristi i zarade stečene na nepošten način. Čini mi se da je Papa na to mislio govoreći o povratu siromašnima onoga što je njihovo.

Crkva je pozvana biti svjetlo svijeta, ali ipak ni ona ne uspijeva u potpunosti uspostaviti pravičnost unutar svojih struktura. Kako to pomiriti?

Poznati kanadski teolog Gregory Baum, nekoć član uredništva međunarodnoga teološkog časopisa Concilium, jednom je zgodom rekao da je socijalni nauk Katoličke Crkve izvrstan, a bilo bi izvrsno kad bi Katolička Crkva živjela i ponašala se u skladu sa svojim socijalnim naukom. U tom nauku primat ima ljudska osoba, primat ima zajedničko dobro, solidarnost, supsidijarnost te opredjeljenje za siromašne.

Je li u današnjem društvenom kontekstu potrebno praviti distinkciju između jednakopravnosti i jednakosti?

Potrebno je. Vrlo je važno reći da se naša zapadna civilizacija temelji na rimskom pravu, a napredak u pravu implicira napredak u civilizacijskom smislu. Tako je papa Grgur VII. (1073.–1085.) pravno regulirao odnose između duhovne i svjetovne vlasti. Po pravima, koja se uvijek moraju usklađivati s pravdom, odnosi među ljudima i institucijama postaju civilizirani i nenasilni. Uvjereni smo da su svi ljudi jednaki jer svi imaju ljudsko dostojanstvo koje je nepovrjedivo. Ali da bi ta jednakost postala čovjekovo pravo, država je mora proglasiti te štititi i jamčiti: ona mora biti zapovjeđena od zakonodavne vlasti.

Koji bi projekti koje Katolička Crkva provodi u Bosni i Hercegovini bili najbolji primjer socijalne pravde na djelu?

Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini ima svoje dobrotvorne organizacije kakve su Caritas i Kruh Sv. Ante, ima javne kuhinje, staračke domove, domove za srednjoškolce i studente, ustanove za rad s mladim ljudima, ima svoje vrtiće i katoličke škole, brine se da sposobni mladi ljudi dobiju adekvatnu naobrazbu bez obzira na njihov socijalni status. Ne bi se smjelo dogoditi da ijedan talent propadne zbog siromaštva. Težište bih stavio na rad s mladima, na vrtiće i katoličke škole koje, po mom sudu, djeluju u skladu s humanističkim vrijednostima. Ljudi različitih vjera i svjetonazora pozovu me i pitaju kako da upišu dijete u katoličke škole. To pokazuje ugled koji naše škole uživaju i među ljudima drugih uvjerenja, i to me raduje.

Kako svaki vjernik kršćanin može učiniti nešto po pitanju smanjenja nejednakosti?

Američki filozof Francis Fukuyama tvrdi da država s demokratskim uređenjem mora jamčiti ljudska prava preko svoje tri vlasti. I ne samo to. Potrebno je da i građani priznaju jedni drugima jednakost, slobodu i bratstvo. Svi građani, bez obzira na svjetonazorske razlike među sobom, svojim praktičnim ponašanjem moraju pokazati da im je drugi čovjek, neovisno o njegovoj – ovakvoj ili onakvoj – pripadnosti, posve jednak. U našoj vjeri, mi smo kršćani braća i sestre, što znači da sve funkcije i službe u Crkvi moraju stajati u skladu s našim bratstvom i sestrinstvom. Jednako je neslobodan onaj koji vlada nad drugim kao i onaj koji trpi vladavinu. Koliko slobode oduzmeš drugome, toliko je istodobno oduzmeš samome sebi. Čini mi se da ljudi nisu toga svjesni, pa imaju potrebu biti nad drugima, a ne ravnopravni s drugima; žele imati većinu i tako vladati nad manjinom. To je nepošteno i bolesno.

Kod naših ljudi treba razbiti tu staru – veliku i zločinačku – predrasudu koja se sastoji u tome da netko treba nad nekim vladati. Oni koji vladaju nad drugima, jednako su otuđeni od svoje biti (a čovjekova bit je sloboda) kao i oni nad kojima se vlada. To je davno rekao Karl Marx,a prije nekoliko godina isto je napisao u svojoj knjizi Isus iz Nazareta tadašnji papa Benedikt XVI., alias Joseph Ratzinger, koji je citirao K. Marxa. Ljudi moraju biti jednaki, ravnopravni, ne smije nitko biti iznad drugih, nitko nije nadčovjek, i nitko ne smije biti ispod drugih, nitko nije podčovjek. Stoljećima je vladalo to hijerarhijsko mišljenje koje se nataložilo u svijesti i podsvijesti naših ljudi. Misliti da je jedan čovjek ontološki viši od ostalih ljudi, nije samo laž, nego je to i zločin protiv čovječnosti. Prije nekoliko godina u svom pismu veliki kolumbijski i svjetski pisac Gabriel Garcia Marquez poručio nam je sljedeće: „Naučio sam da čovjek ima pravo gledati na drugoga s visine samo onda kada mu pomaže da ustane.“

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti

LM