U pismu o skrbi za osobe koje su u kritičnoj i završnoj fazi života naslovljenom Samaritanus bonus koje je objavljeno 22. rujna Kongregacija za nauk vjere potvrdila je da je eutanazija „suštinski zao čin“ te pozvala katolike da prate umiruće.
Dokument na 45 stranica kojega je potpisao prefekt Kongregacije za nauk vjere Luis F. kard. Ladaria, S.I., sazdan je od uvoda i zaključka te pet dijelova koji nose naslove: Briga sa bližnjega; Živo iskustvo Kristove patnje i propovijedanje nade; Samaritančevo „srce koje vidi“: ljudski je život sveti i nepovredivi dar; Kulturološke prepreke koji zakrivaju svetu vrijednost svakog ljudskog života; Naučavanje učiteljstva.
Obuhvaćajući temu patnje i bolesti, pismo se bavi pastoralom katolika koji zahtijevaju eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo te predstavlja katoličko učenje o nizu izazova glede završetka života.
Do zadnjeg trenutka skrbiti za bolesnika
U uvodu dokumenta, nakon podsjećanja da „dobri Samaritanac“ predstavlja Isusa Krista, kaže se kako je unatoč najboljim željama, nekada teško prepoznati „duboku vrijednost ljudskog života kad ga vidimo u njegovoj slabosti i krhkosti“.
„Slabost nas čini svjesnima ovisnosti o Bogu te nas poziva s poštovanjem odgovoriti prema bližnjemu. Svaka osoba koja brine o bolesnicima (liječnik, medicinska sestra, rođak, dragovoljac, svećenik) ima moralnu odgovornost shvatiti temeljno i neotuđivo dobro koje je ljudska osoba“, napominje se uz podsjećanje kako je čovjekov život ograničen, ali i da nemogućnost izlječenja ne podrazumijeva prestanak medicinske skrbi nego se treba bolesniku dati do znanja da će se za njega do zadnjeg trenutka brinuti.
Bol je podnošljiva tamo gdje postoji nada
Potom se ističe kako se Božja blizina teško bolesnima i umirućima te njihovim obiteljima očituje kroz Kristovu patnju i smrt na križu. „Kristovo iskustvo odzvanja s bolesnicima koji se često vide kao teret društvu; njihova se pitanja ne razumije; često prolaze kroz oblike emocionalne ostavljenosti i gubitka veze s drugima“, spominje se uz napomenu da svaki bolesnik ima potrebu za ljudskom blizinom i utjehom koju je moguće pronaći u Kristu patniku.
„…smrt može postati povod za veću nadu koja nas, zahvaljujući vjeri, čini sudionicima Kristova otkupiteljskog djela. Bol je egzistencijalno podnošljiva samo tamo gdje postoji nada. Nada koju Krist priopćava bolesnicima i patnicima je njegova prisutnost, njegova istinska blizina. Nada nije samo očekivanje većeg dobra, nego pogled u sadašnjost pun značenja. U kršćanskoj vjeri događaj Uskrsnuća ne samo da otkriva vječni život, nego očituje kako u povijesti posljednju riječ nikada nema smrt, bol, izdaja i patnja“, ističe se u pismu te ukazuje kako je palijativna njega nezamjenjiva ali ipak nedovoljna ako nema „nekoga tko ‘ostaje’ uz krevet bolesnika da svjedoči o njihovoj jedinstvenoj i neponovljivoj vrijednost“. „Naviještanje života nakon smrti nije iluzija niti tek utjeha, nego sigurnost usredotočena na ljubav koju smrt ne može progutati“, naglašava se na kraju drugoga dijela.
Zašto ne dopustiti eutanaziju?
U nastavku se konstatira kako bez obzira u kojem se stanju nalazile ljudske osobe – one uvijek zadržavaju svoje dostojanstvo Božjih stvorenja te je ispravno da Crkva skrbi i za najslabije, jer „srce koje vidi“ najvažnija je pouka dobrog Samarijanca.
„Kao što drugu osobu ne možemo učiniti svojim robom, čak i ako to zatraži, tako ne možemo izravno odlučiti oduzeti život drugomu, čak i ako to zatraži. Prema tome, okončati život bolesne osobe koja zatraži eutanaziju nikako ne znači priznati i poštivati njezinu autonomiju, već naprotiv osporiti vrijednost njihove slobode, koja je sada pod vlašću patnje i bolesti“, objašnjava se u pismu te dodaje da bi se time zauzelo mjesto Boga u odlučivanju o trenutku smrt. „Iz toga razloga, ‘pobačaj, eutanazija i svojevoljno samoubojstvo (…) i dok truju ljudsku civilizaciju više kaljaju one koji tako postupaju nego one koji nepravdu trpe i u proturječju su sa Stvoriteljevom čašću“, citira se saborsku konstituciju Gaudium et spes (br. 27).
Kulturološke prepreke
U tom smislu dokument navodi niz kulturoloških postavki koje ne daju vidjeti i pojmiti svetost ljudskog života.
Tako se najprije spominju pojmovi „dostojanstvena smrt“ i „kvaliteta života“ koji daju sve vrjednovati kroz zakonitost ekonomske isplativosti.
„U ovoj perspektivi život se smatra vrijednim samo ako prema prosudbi pojedinca ili treće strane ima prihvatljiv stupanj kvalitete mjeren posjedovanjem ili nedostatkom određenih psiholoških ili fizičkih funkcija, ili ponekad jednostavno prisutnošću psihološke nelagode“, ističe se u pismu uz opasku da to rađa stavom kako se „život čija se kvaliteta čini lošom – ne zaslužuje nastaviti“.
Druga je pogrješno tumačenje „sućuti“ koja se u svijetu navodi kao razlog eutanazije: pomoći nekomu da se ne pati; potpomoći njegovo samoubojstvo. Zato se upozorava da se u stvarnosti „ljudsko suosjećanje ne sastoji u uzrokovanju smrti, već u zagrljaju bolesnika, pružanju podrške u njihovim tegobama, pružanju naklonosti, pažnje i sredstava za ublažavanje patnje“.
Treća je individualizam unutar međuljudskih odnosa, gdje se drugoga promatra kao ograničenje ili prijetnju nečijoj slobodi, a rezultira samoćom ili privatnosti koja se onda proširuje i na područje izbora hoće li netko nastavi živjeti ili ne.
Stoga se zaključuje da ovakav način razmišljanja neminovno potkopava sam smisao života što se očituje u – kako se papa Franjo izrazio – „kulturi odbacivanja“, odnosno „kulturi smrti“ kako je govorio Sv. Ivan Pavao II., u kojoj se zamjenom teza eutanaziju naziva „zbrinjavanjem terminalnih pacijenata“.
Biti blizu bolesniku
U petom i najvećem odjeljku pisma kroz 12 točaka govori se o naučavanju Crkvenog učiteljstva.
Uz podsjećanje da je prema katoličkom učenju eutanazija zabranjena, naglasak se stavlja na potrebu pastoralnoga praćenja bolesnika i svjedočenje ljubavi pri čemusredišnju ulogu imaju sakramenti.
Ipak se pod naslovom Pastoralno razlučivanje prema onima koji traže eutanaziju ili potpomognuto samoubojstvo ukazuje da onaj koji se odlučio na eutanaziju ne može primiti sakramente jer njegova odluka predstavlja „teški nemoralni čin“. Tek kada odustane od svoje namjere može biti pripušten ispovijedi, bolesničkom pomazanju i pričesti. No, „svećenik bi mogao podijeliti sakramente onesviještenoj osobi sub condicione ako, na temelju nekakvog znaka koji je pacijent prethodno dao, može pretpostaviti njegovo pokajanje.“
Istodobno, uskraćivanje sakramenata ne znači da svećenik s takvom osobom ne treba razgovarati – štoviše, ali joj mora odgoditi davanje odrješenja, kao „ljekoviti čin Crkve, čiji cilj nije osuditi, nego privesti grešnika na obraćenje“. „Ipak, oni koji duhovno pomažu tim osobama trebaju izbjegavati bilo kakvu gestu, poput ostanka do izvršenja eutanazije, koja bi se mogla protumačiti kao odobravanje ovoga čina“, upozorava se u dokumentu.
U zaključku dokumenta kojega je papa Franjo odobrio 25. lipnja 2020. kaže se da je „najveća bijeda“ u „gubitku nade pred smrću“. „Ovu nadu navješćuje kršćansko svjedočenje, koje, da bi bilo učinkovito, mora živjeti u vjeri i obuhvatiti sve – obitelji, medicinske sestre i liječnike.“
