spot_img
spot_img
Utorak, 28 svibnja, 2024

”Uzroci i posljedice hrvatsko-muslimanskog rata u Bosni i Hercegovini”

U organizaciji Zavičajne zajednice Široki Brijeg – Zagreb održano je predavanje “Uzroci i posljedice muslimanskog rata u BiH“. Predavanje je održao povjesničar Ivo Lučić s Hrvatskog instituta za povijest, a isto je moderirao Hrvoje Mandić.

U svom izlaganju Lučić je rekao da BiH nikada nije funkcionirala kao jedinstvena država, niti je ikada bila jedna kultura. Najprije, kako i ime kaže, radi se o Bosni i o Hercegovini, teritorijalno-političkim entitetima koji imaju svoje posebnosti što se ne mogu tek tako olako prebrisati.

Komunisti su definirali BiH kao zajednicu tri potpuno jednaka i ravnopravna naroda. Naravno, život se razlikuje od svečanih rezolucija pa su stvari kasnije izgledale potpuno drukčije. U komunističkoj BiH (od 1945.-1990.) Hrvati su bili trećerazredni narod. Svaki pokušaj iskazivanja političkog hrvatstva bio je sprječavan i okrutno kažnjavan. Nakon pada komunističkih režima u istočnoj Europi, došlo je do promjena i u bivšoj SFRJ. Unatoč otporima komunističke vlasti i u BiH je otvoren prostor za višestranačje, kazao je Lučić.

Lučić je tumačio značaj prvih slobodnih izbora u Bosni i Hercegovini 18. studenoga 1990.

Koalicija nacionalnih stranaka uvjerljivo je pobijedila osvojivši svih sedam mjesta za članove Predsjedništva i 84% mandata u Skupštini BiH. Hrvati U BiH su možda po prvi put bili zadovoljni i imali osjećaj ravnopravnosti. Ali, BiH je bila u Jugoslaviji, a Jugoslavija se raspadala. U tom kontekstu raspada Jugoslavije mora se sagledavati problematika odnosa u BiH. Isto kao što se i njezino stvaranje mora sagledavati u kontekstu obnove Jugoslavije 1943. godine, istaknuo je Lučić.

Nadalje, naglasio je da je srpska politička elita htjela, po svaku cijenu, sačuvati Jugoslaviju, ili kako su to govorili, nisu htjeli izići iz Jugoslavije. Muslimani-kasnije Bošnjaci, nisu bili protiv Jugoslavije, većinom su bili za nju, ali su inzistirali na očuvanju cjelovitosti BiH. Hrvati su bili za BiH, ali ako neće ostati u Jugoslaviji. Unutar tih postavljenih okvira odvijala se politička borba koja je na kraju rezultirala raspadom Jugoslavije i podjelom BiH uz velike ljudske i materijalne žrtve.

U našim medijima ističu se i naglašavaju sadržaji pregovora Mladića i srpskog vodstva s hrvatskim političkim i vojnim vodstvom, koji su prikazani kao izrazito antibošnjački. Pri tome se ignorira činjenica da je Mladić, odnosno srpsko vodstvo istovremeno (u ljeto 1993.) vodilo razgovore i s Bošnjacima – muslimanima na čelu s Arifom Pašalićem, Safetom Oručevićem i Fatimom Leho. Tadašnji gradonačelnik bošnjačko-muslimanskog dijela Mostara Safet Oručević razgovarao je s Mladićem o „zajedničkom izlasku na Neretvu i do Neuma” i stvaranju srpsko-muslimanske hercegovačke regije, uz tvrdnju da Muslimani u Mostaru „sa Srbima mogu i hoće da žive, a s Hrvatima ne mogu i neće, rekao je Lučić.

Muslimansko-Bošnjačka Armija BiH mjesecima je plaćala Srbima da svojim topništvom tuku hrvatske ciljeve u Mostaru. Navodno su Srbi povremeno tukli i više nego je bilo plaćeno uz opasku da „oni časte”.

Zapovjednik Izetbegovićeve Patriotske lige, Sefer Halilović donio je još 25. veljače 1992. „Direktivu za obranu suvereniteta BiH” u kojoj je tzv. „ekstremno krilo HDZ-a” svrstao u neprijateljske snage zajedno sa srpskim snagama. To je baš onaj dan kada su zastupnici tog „neprijateljskog HDZ-a” glasali za Referendum, a Alija Izetbegović obavještavao svoje stranačko vodstvo da je Hrvatima obećao „nekakvu ravnopravnost”, ali da je to samo zato da bi ih pridobio za referendum! Te da obećanje neće ispuniti. Halida Čengića, Izetbegovićev najbliži suradnik i u to vrijeme vjerojatno i najmoćniji čovjek u SDA, odnosno Armiji BiH, koji je rekao: Po meni, Zapad želi uništiti naš islam, i konfrontirati nas i pravoslavlje. Mi bismo trebali pokušati da animiramo islamski svijet da se s Rusijom nađe neko rješenje, jer ovo slijedi, odnosno najvjerojatnije čeka, i Rusiju. Prema tome, zajednički neprijatelj i muslimana i pravoslavlja je katoličanstvo.

Zatim, Smail Klarić tadašnji predsjednik mostarskog ratnog okruga je rekao: Dugo smo taktizirali s Hrvatima radi poštivanja zahtjeva Vlade i Predsjedništva BiH da bi se u BiH preko Mostara, uvezli hrana, materijalno-tehnička sredstva, repromaterijal i slično. Dakle „dugo smo taktizirali”, a onda smo jednoga dana prestali taktizirati i krenuli u otvoreni sukob.

Klarić navodi kako su prije tog „prestanka kalkuliranja”, odnosno sukoba, uklonili kako on kaže „prohrvatsko vodstvo” SDA na čelu sa dr. Ismetom Hadžiosmanovićem.

Kakvo je to bilo „prohrvatsko” vodstvo? Pa to je bilo ono vodstvo SDA koje se zajedno s Hrvatima borilo za demokraciju i zajedno s Hrvatima pripremalo obranu Hercegovine odnosno BiH od Jovićevih, Adžićevih, Cokićevih i Mladićevih osloboditelja.

Umjesto takvog (kako Klarić reče) prohrvatskog vodstva došlo je antihrvatsko, a onda i antikatoličko, koje je bilo uvjereno da su katoličanstvo i hrvatstvo njegov glavni neprijatelj. Došlo je vodstvo koje je jasno kazalo da „ne može i neće živjeti s Hrvatima” i koje je planiralo zajedno s Mladićem i srpskom vojskom izbiti na Neretvu i do Neuma na more.

Lučić je zaključio predavanje tezom da je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata u različitim, odnosno suprotstavljenim politikama.

Nakon predavanja vodstvo ZZŠB organiziralo je prigodno druženje u prostorijama zajednice za sve uzvanike.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti