U Trusini kod Konjica, 16. travnja, obilježena je 29. obljetnica zločina Armije RBiH u kojemu je ubijeno 15 civila i sedam pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, a četvero ranjeno, među kojima je bilo dvoje djece.
Ovogodišnje obilježavanje bilo je simbolično i bez mise zbog Vazmenog trodnevlja.
Najprije su kod spomen obilježja pred okupljenim protjeranim stanovnicima Trusine i Neretvice položeni vijenci i upaljene svijeće. Vijence su položili rodbina i prijatelji ubijenih, izaslanstvo HNS-a, predstavnici Centra za mir Sarajevo-Beograd i Oružane snage BiH.
Također, istaknuo je da oni koji su protjerani ili otišli, kao da su prekrižili ova mjesta. “Možda godišnje dođu obići svoje bake i djedove ili starije roditelje. Nešto ih tako poveže, da se sretnu, vide i prepoznaju. Ali, sigurno je to jedna duboka rana koja se ne može izliječiti, jedno sjećanje koje se ne može zaboraviti. To svakako ostavlja i posljedice u susretima s drugim ljudima ovdje, muslimanima. Naši Hrvati-katolici ovdje su nekako tužni i nesretni. Ni ovi drugi se ne osjećaju sretnima, posebno kad vide kako nema nas. Jer smo bili naslonjeni jedni na druge, ljudi su živjeli, pomagali se, sve je bilo uzajamno, iako nije to bilo nešto posebno, ali jedni drugima trebamo», istaknuo je te dodao da je i pandemija učinila svoje te su «ljudi postali strani jedni drugima, čak i u obitelji”.
“Malo smo se ohladili, kao da se stidimo i bojimo. Nemamo više ni osjećaja jedni za druge. Ako se negdje odlazi, to je obično službeno. Ja sam se nadao da će biti više svijeta na misama, prošle i ove godine”, komentirao je fra Ivica druženje među župljanima te naglasio kako je ekonomska i politička kriza u svijetu takva te se to odrazilo da ljudi “štede sebe i novac, posebno na putovanja”.
Izrazio je nadu da će više ljudi doći za uskrsne blagdane te na tradicionalnu misu u kolovozu kada se moli za sve poginule u ratu s prostora Neretvnice.
“Čovjek proživljava križne putove kao Isus, imamo Veliki petak, ali imamo i Uskrs, da se čovjek raduje Uskrsu, boljem i svjetlijem životu. Ta vjera i nada nas nekako potiču da budemo tu gdje jesmo i ovo što jesmo”, naglasio je fra Ivica te posvijestio kako je “svećenik je ovdje socijalni radnik i humanitarac”.
«Voziš ljude u bolnicu, kupuješ lijekove tu si za župljane. Da nema mene, potražili bi nekog taksistu. Tu su obično stariji i nemoćni, ljudi su nekako strani jedni drugima, nema susreta, jedino kad je sveta nedjelja (…) Družimo se sat-dva nakon svete mise, jer se nemaju gdje sastati i razgovarati. Sela i kuće su razbacane, to bude jedan lijep susret kada jedni drugima čestitaju, vide se i popričaju», kazao je na kraju fra Ivica te u šali rekao kako su ovdje, zbog specifične situacije, «čovjek i vuk braća».
Teško se sjećati
U razgovor se uključila predsjednica Udruge hrvatskih stradalnika Hrvata iz Trusine Dragica Tomić i kazala kako je posebno teško prisjećati se kobnih dana, jer su žrtve ubijane pred očima najmilijih.
«Svake godine prorade emocije u ovim danima. Neka Trusina bude opomena da se više nikad i nigdje ne dogodi zločin. Vojnici koji su bili zarobljeni ubijani su pred svojim obiteljima, što je stravično», napomenula je predsjednica Udruge Tomić.
Nema konkretnih koraka za povratak
O događajima koji su se zbili prije 29 godina Monika Šego rođ. Krešo je kazala:«Iz Trusine sam izašla 13. travnja 1993. Ovdje su mi ostala dva brata, majka, a oca su mi ovdje strijeljali. Majka i jedan brat su izašli u šestom mjesecu. Kao što vidite, ovdje povratnika nema, ništa nije obnovljeno i nitko se nije vratio. Dođu kad je ova godišnjica, ali vidite da se nema gdje ni vratiti. Bilo je interesa za povratkom, ali nešto ili netko je zakazao, svi bismo mi voljeli znati što je zakazalo. Svi bismo mi voljeli da imamo tu nešto, da možemo doći na svoje ognjište, popiti kavu. Ne samo ovako na obljetnicu. Ljudi obično dođu kad su neki bitniji datumi, recimo za Sv. Antu i tako. Interesa za povratkom ima, ali trebamo pomoć, trebamo nekoga da nas pogura i da nas motivira».
Što je sud napravio?
Sud Bosne i Hercegovine zbog zločina u Trusini osudio je Nihada Bojadžića na 15 godina zatvora, Edina Džeku na 13, Nedžada Hodžića na 12, Mensura Memića na 10 te Rasemu Handanović na pet i po godina zatvora. Krivični postupak se trenutno vodi protiv Zulfikara Ališpage, ali je predmet u fazi mirovanja zbog zdravstvenog stanja optuženog.
Prema presudi, Bojadžić je prije napada naredio da nitko u selu ne smije ostati živ, a napadom je rukovodio sa obližnjeg brda. Memić i Hodžić, kao pripadnici odreda Zulfikar, proglašeni su krivim da su po okončanju napada sudjelovali u strijeljanju šest pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali. Džeko je proglašen krivim i za ubojstvo bračnog para za vrijeme napada, dok je Handanović osuđena nakon što je sklopila sporazum o priznanju krivnje sa Tužiteljstvom BiH. Za zločin u Trusini sudilo se i Dževadu Salčinu i Senadu Hakaloviću, nekadašnjem pripadniku 45. Brigade Neretvica, ali su oni pravosnažnom presudom oslobođeni zbog nedostatka dokaza.
Ž.I.,Z.Stojanović, KT
