U svim društvenim povijesnim prevratima preko noći iskoče zli ljudi koji sustavom vlasti i sile donose kobne odluke. U isto vrijeme pojave se dobri koji se ne mire sa zlom i silom te iz drugog plana samo snagom časti i poštenja se uporno, često bezuspješno, opiru i konačno jednog dana nadvladaju ih, ali po cijenu vlastitog života ili zdravlja.
U našoj zbilji ove zemlje gotovo da nema ni jedno veće mjesto bez ovih potonjih koji su u doba zla bili žrtve. O njima se rijetko ili malo zna, a još manje piše.
Jedan od takvih je Marinko Ljoljo, koji je rođen u Konjicu, a veliki dio života živio u Jablanici. Bio je profesor biologije, a potom dugogodišnji ravnatelj Osnovne škole. U onodobno vrijeme kao uspješan pedagog koji je učio pola Jablanice i bio ravnatelj, a samim tim kao istaknuta osoba u toj općini bio je veoma značajan društveni aktivist. Imao je prijatelja više od pola Jablanice i sudjelovao u svim aktivnostima mjesne općinske samouprave. I bi rat i po logici stvari pristupio je HVO-u na isti način kao što su Bošnjaci učinili uključujući se u SDA ili druge slične stranke. Računali su i jedni i drugi da će u demokratskom društvu razviti mehanizme zaštite nacionalnog identiteta, koji je bio u drugom planu zaštite kolektivnih prava, pa se nije smio posebno isticati iako je bilo dopušteno osobno se tako titulirati. Prednost je dana klasnom sustavu u duhu onodobne društvene doktrine. Nitko u početku nije računao gdje će nas već započeti rat na prostorima ex Jugoslavije odvesti. Tko je znao što to planiraju domaći politički moćnici, koliki support imaju bliže ili dalje susjedne i ostale države, a što velike sile.
Živjeli smo u strahu od eskalacije rata bez ikakvih pravih informacija koje su posjedovali ljudi od moći i položaja, potpuno uvjereni da će doći do mirnog okončanja sukoba koji je visio u zraku. Jednog jutra u njegov stan su došli oružnici u odorama i na njegovo čuđenje odveli ga u logor Muzeja na Neretvi u Jablanici. O mukama u tom logoru mogla bi se napisati čitava knjiga, od prisilnog rada, kopanja rovova, jedenja Biblije, gladovanja, nedostatka vode za piće, smještaja u prostor gdje se nije moglo ni leći, stalnih prijetnji da će biti likvidirani i mnoštva drugih mučilačkih izuma za koje nitko nije mogao ni zamisliti da su mogući u suvremeno doba. Nakon razmjene traumatiziran dugo se borio s preživljenim slikama iz logora na rubu psihičkog sloma.
Zahvaljujući dobrim psihijatrima izišao je iz tog komatoznog stanja, stabilizirao se i konačno oprostio svojim mučiteljima. Hrabro je otišao u Jablanicu i u svoj rodni Konjic, obnovio sve svoje stare veze s Bošnjacima i stekao nove, uključio se u Udrugu logoraša te se s istim iz bošnjačke populacije borio za donošenje propisa iz ove oblasti. Odlazio je na domaće i inozemne skupove koji su bili posvećeni ovoj populaciji, uporno pružajući ruku pomirenja. On nije bio onaj preponizni koji samo nudi pomirenje, već onaj koji traži kaznu i za one koji su činili zlodjela svjedočeći i hrabro pred sudovima iznoseći činjenice kojima je nazočio ili ih iskusio. Nije to činio tiho, već javno u tiskovinama, na TV-u i radiopostajama.
Shvatio je da kao žrtva ima pravo reći istinu, svjestan autorefleksije da su slične postupke činili i pripadnici njegova pokreta prema drugima gdje su bili većina. Budući da nije bio politički etabliran, još manje je imao razloga bilo što uvijati u diplomatske rukavice, a kao žrtva imao je pokriće govoriti istinu. Da bi svoju misiju ispunio do kraja, pokrenuo je vlastitu elektroničku platformu sa svih skupova u Konjicu, Jablanici i dalje gdje je neumorno putem elektroničke mreže obavještavao Konjičane i Jablaničane, ma gdje bili u svijetu, o svemu što se tamo događa, ne samo sa skupova iniciranih ratom već i o zajedničkim, kulturnim, sportskim, gospodarstvenim i uopće društvenim postignućima.
Njegove fotografije posebno fokusiraju zajedničke sastanke i skupove i htio je čitavom svijetu pokazati da je nova budućnost moguća, ne samo poželjna. On je to shvaćao kao svoju misiju žrtve koja je prva pozvana biti zagledana u budućnost.
U toj mirovnoj misiji je izgorio i prerano otišao. Nije uzalud živio iako ga neki nisu razumjeli, a učinke njegova djelovanja i ovaj je autor osjetio u Jablanici i u Konjicu. Kako bi bilo lijepo kada bi bilo znatno više takvih ljudi!
Izvor: Večernji list
