“Naš Mijat”

0
2230
Nikad mi u djetinjstvu nije falilo novaca ni za šta…moj je pokojni ćaća imao jasan stav o tome da muško djete treba ponekad istući, da mu od škole treba samo zanat i da mu za đeparac i ne treba mnogo da ne pozviri…

s druge strane je govorio da kći treba umaziti, davati joj i novac i odjeću i školovanje jer će opet jadna otići pod tuđi krov i možda u ruke nekog kretena koji će joj prebirati kosti…tako da sam ja bila Bog i zakon, jedinica i mezimće koje je imalo sve što se može kupiti…jedini period kad mi je možda bilo malo novaca, bilo je u Dane svetog Ante…ne mogu odrediti sumu koja bi bila dostatna za dijete iz Busovače za sve điđe, sladolede, ćevape i luna park…dok naviješ boksera, pušku kojom gađaš metu, kupiš crvenu jabuku od karamele, lanćić s inicijalom i punu kesu šlama, nestaje para…dok se okreneš na ringišpilu, vidiš motor u kaci i šta sve ne…na stazi autića uvijek ima neki koji brzo pići i dok nađemo koji je broj najbolji na stazi, Cigani već pakuju svoje žetone i odlaze u Jajce svetom Ivi…mi ostanemo dekintirani, obješenih bendula što smo bili umislili da će nam mama dati sav novac koji smo dobili za Prvu Pričest od rodbine…nikoga nisam bolje razumjela kao Mijata kad mi je rekao da je od očeva nasljedstva poslije smrti, uzeo keš i otišao kupiti sebi ringišpil…da sad vidim kad je moj, tko će me skinuti iz korpe, ko će se busati u prsa i vikati da časti jednom nagradnom onima koji se najbolje bacaju…ne fali mi novaca, ni zdravlja, duha ni ruha…Hvala bogu i svetom Anti, ali svake mi godine u ove dane na um pada sve više dragih ljudi koji odoše stazom svjetlucavih vašara i svetkovina…onom počasnom, nagradnom vožnjom!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here