spot_img
spot_img
Nedjelja, 26 svibnja, 2024

Nadnevak preminuća sluge Božjega Petra Barbarića

Na Veliki četvrtak 15. travnja 1897. u popodnevnim satima preminuo je najbolji travnički sjemeništarac, a danas sluga Božji, Petar Barbarić.

Život Petra Barbarića koji je trajao svega 23 godine može se podijeliti u četiri dijela: predškolsko doba, osnovna škola u Veljacima, trgovački pomoćnik u Vitini te sjemeništarac u Travniku.

Djetinjstvo u Šiljevištima-Klobuk

Petar je rođen 19. svibnja 1874. u Šiljevištima, župa Klobuk u Hercegovini. Roditelji su mu bili Ante Barbarić i Kata, rođ. Tolj. Još se i danas u Šiljevištima čuva Petrova rodna kuća, koja je nedavno obnovljena i pretvorena u kapelicu. Nalazi se u kršnom hercegovačkom kamenjaru, gdje je zemlja vrlo škrta te uspijeva samo duhan, raštika i još pokoja biljka, a posljednjih godina na veliko se sadi i uzgaja smilje.

Život je tamošnjih ljudi bio tvrd i težak, no unatoč tome imali su brojne obitelji. Petrovi su roditelji imali su devetero djece: pet sinova i četiri kćeri. Bili su to pobožni i bogobojazni ljudi. Vjera, molitva, zajednička večernja obiteljska molitva, nedjeljna misa, post, slavljenje blagdana bile su stvarnosti koje se same po sebi razumiju, s kojima se živi.

Petrovi roditelji bili su pismeni što je bila rijetkost za ono doba. Znali su čitati i pisati pa su u tom, kao i u kršćanskom nauku, bili prvi Petrovi učitelji. Sve vjerske vrijednosti usadili su svojoj djeci duboko u dušu pa je najstariji sin Marko postao franjevac, a Petar je pošao u Sjemenište u Travniku.

Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke bio je Mali katekizam, koji je naučio napamet i tako naučio o vjeri i vjerskim dužnostima ono najvažnije. Počeo je po vjeri živjeti, često i pobožno moliti. U proljeće 1881. primio je prvu pričest, a u ljetu iste godine sakrament potvrde. U vjeri neprestano rastao. Tome je pripomogla i njegova duhovna glad za znanjem. Od malena je bio prijatelj dobre, poučne i pobožne knjige. Na pašu gdje je čuvao domaće blago, uz kruh u torbici nosio je i kakvu knjižicu, do koje je tada u onoj zabiti mogao doći.

Petar je bio dobro, ali i živahno dijete pa je svojim nestašlucima koji put zaslužio i šibu.

Osnovna škola u Veljacima

U proljeće 1886., kad je Petru bilo već 12 godina, otvorena je u Velja­cima osnovna škola, prva u onome kraju. Među njezinim prvim đacima bio je Petar Barbarić. Do škole mu je bilo sat i pol hoda i to preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice dvaput prevaliti.

Njegov učitelj Vuksan ponosio se njime kao svojim najboljim učenikom, a i Petar je volio i poštivao svoga učitelja te ga čitav život zadržao u zahvalnom sjećanju. Iz toga školskoga života vrijedno je spomenuti da je jednoga zimskoga dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu. Zahvaljujući svojoj prirodnoj nadarenosti, a još više zalaganju, Petar je uspio u dvije godine završiti četiri razreda i to s izvrsnim uspjehom.

Završivši osnovnu školu Petar je imao želju za daljnjim školovanjem. Roditelji su ga međutim dali u trgovinu u obližnje mjesto Vitinu, čiji je vlasnik bila dobra kršćanska obitelj Babića koja se s njima veoma dobro pazila.

Petru je bilo teško zamijeniti knjigu sa službom trgovca, ali kad druge nije bilo prihvatio se svog posla. Brzo je pokazao u poslovanju veliku vještinu pa ga je njegov gazda zavolio kao vlastitog sina. Sve mu je mogao povjeriti i u svemu se na njega osloniti. Iako je Petar bio dobar trgovački pomoćnik, taj mu posao nije ležao na srcu. Prihvatio ga je iz poslušnosti prema roditeljima, ali je njegovo srce bilo izvan njega. Ono je čeznulo za nečim drugim, za školom i knjigom. Providnost se uskoro pobrinula da svoga odabranika dovede na pravo mjesto.

Pitomac Travničkoga sjemeništa i gimnazije

Godine 1889. rektor je travničkoga sjemeništa razaslao pismo učiteljima po Bosni i Hercegovini moleći ih da mu preporuče dobre i nadarene mladiće koji bi se željeli posvetiti svećeničkom staležu.

Veljački učitelj Vuksan sjetio se odmah Petra. A Petru je to bilo kao glas i dar samoga neba. Ponudu je objeručke prihvatio a roditelji su se s time složili. Sam je napisao molbu upravi Sjemeništa, prikupio potrebne dokumente te krajem kolovoza 1889. pošao s ocem u Travnik.

Sjemenište mu je postalo drugi dragi dom u kojem je toliko toga primio u duhovnom, odgojnom i kulturnom pogledu. Kroz svih osam razreda bio je uvijek prvi u svom razredu, uzoran u svakom pogledu. Provodio je običan život tadašnjega đaka sjemeništarca, vrijeme je dobro koristio, s milošću Božjom surađivao, odgojiteljima i profesorima bio poslušan, prema njima pun poštovanja i poučljivosti, a prema sudrugovima uvijek društven, nesebičan, spreman pomoći. Postao je pravo svjetlo travničko­ga sjemeništa. Bio je zdravo ambiciozan mladić, talentiran, koji je imao pred očima jasan cilj te prema njemu hrabro i dosljedno koracao. Vođen apostolskim žarom za spasenje i posvećenje duša.

Već od prvog razreda postao je vrlo aktivan član Marijine kongregacije. Zagrijan za pobožnost prema Gospi revno je širio moljenje svete krunice koju i sam svakodnevno molio. Bio je veliki štovatelj Srca Isusova i širitelj pobožnosti prema njemu. Oduševljavao se za misijske, ekumenske, crkvene i domovinske ideale. Ozbiljno se spremao i izgrađivao za službu Crkvi i narodu. Čuvena je njegova rečenica: “Od svih putova što vode u nebo meni se čini najkraćim najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.”

U višim razredima gimnazije pomalo mu je dozrela odluka da stupi u Družbu Isusovu i postane isusovac. Odgojitelji su mu međutim savjetovali da s izvršenjem odluke pričeka dok ne završi maturu. Međutim, pred kraj školovanja teško se razbolio od smrtonosne tuberkuloze pluća.

U bolesti je pokazivao divan primjer predanja u volju Božju i svetačkog podnošenja trpljenja. Dva dana prije smrti uz posebno dopuštenje položio je redovničke zavjete te je umro kao član Družbe Isusove. Svoju je preranu smrt primio svjesno kao dar iz Božje ruke, o čemu svjedoče njegova dirljiva pisma ocu i bratu fra Marku.

Opis Petrove smrti

Na veliki četvrtak 1897., bio je to 15. dan travnja mjeseca – u Travničkom je sjemeništu oko dva sata popodne tadašnji generalni prefekt p. Antun Puntigam stajao kraj samrtne postelje svoga najboljega sjemeništarca Petra Barbarića. Bili su to posljednji časovi Petrova mladoga života. Mladić nije navršio još ni 23. godinu života. Njegovi posljednji časovi bili su dirljivi. Otac Puntigam mu je pružio raspelo. Petar, nevina i pobožna duša, prihvati ga posljednjim silama živo i svojim blijedim usnama utisnu mu zadnji cjelov.

U nj je sažeo svu vjernost i ljubav svoga života prema Isusu, Njegovu Srcu, koje je za života tako žarko i tako djetinje štovaše. Pri potpunoj svijesti molio je pred Raspetim čine kajanja, pouzdanja, ljubavi te razne strelovite molitve. Petar je u životu od djetinjstva bio revan molitelj. Ta ga revnost ne ostavlja ni u agoniji. Zadnja je riječ u toj molitvi bio pobožan uzdah: »Isuse!« S njime je izdahnuo. I tako se dovršio jedan mladi život koji je mnogo obećavao.

U bolesti se pokazala sva duhovna i moralna Petrova veličina. Najbolje je to izrazio njegov odgojitelj pater Antun Puntigam, pisac njegove prve biografije: »Ja ne mogu Petra Barbarića proglasiti svetim. Ali toliko mogu reći sasvim iskreno da si ne mogu predstaviti kako mladić može vjernije Bogu služiti i bolje na smrt se pripraviti nego li je to Barbarić učinio. I zato se ne bih čudio ako bi jednom bio proglašen svecem.«

Ova slutnja p. Puntigama počela se ostvarivati 1935. kada je Petrovo tijelo preneseno s groblja Bojne u travničku sjemenišnu crkvu te je započelo veliko štovanje. Mnogi su mu se utjecali u molitve i bili uslišani, piše na mrežnoj stranici framost.com.

Do kraja 1945. registrirano je više od 1 600 primljenih uslišanja. Službeni proces za Petrovu beatifikaciju započeo je u Sarajevu 1938. i potom se nastavio u Rimu. Službeno je završen 2015. Tada je papa Franjo odobrio objavu dekreta da je Petar posjedovao kršćanske kreposti u herojskom stupnju. Još se čeka dekret o priznanju čuda po Petrova zagovoru i potom je put za beatifikaciju otvoren.

Za kraj dodajmo kako je sluga Božji Petar Barbarić bio suvremenik Sv. Male Terezije. Rođeni s godinu dana razlike oboje su u svojoj petnaestoj godini ušli u stalež Bogu posvećenog života, od iste su bolesti bolovali i iste godine, 1897., su umrli i ušli u vječni život.

Redakcija Katoličkog tjednika bila je nekoliko puta u Travniku i Sjemeništu te je napisala i snimila reportažu koju možete pogledati i pročitati ovdje.

Ž.I., KT

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti