Svako vrijeme ima svoje jade i tegobe. I svako vrijeme traži heroje. Ali isto tako svako vrijeme može izroditi i lidere i svece. A za to ne treba posebni recept, već samo savjesno i odgovorno izvršavanje svoga poslanja.
Sveti Franjo je, usudim se reći, gotovo više nego ijedan svetac, zadužio Bosnu i Hercegovinu. Naime, da nije bilo njegovih franjevaca, njihove mudrosti, upornosti, požrtvovnosti i vjernosti, pitanje je kako bi danas izgledala ova država. Pritom ne mislim samo na krivovjerje, koje je stoljećima iskorjenjivano tu, već i na prosvjetiteljski rad, gospodarski i društveni razvoj, arhitekturu i kulturu, politiku i borbu za opstojnost katoličkog i hrvatskog puka. Govorimo li o opismenjavanju, podizanju gospodarstva, razvoju književnosti, stvaranju prvih kulturnih i prosvjetnih institucija, zastupanju pred moćnicima, očuvanju narodne baštine i identiteta, ili pak o žrtvovanju za svoj narod, kao ključni akteri se pojavljuju, ne desetci, već stotine fratara, kako onih bosanskih, tako i hercegovačkih.
Mnogima smo, u znak sjećanja i zahvalnosti, darovali imena ulica, škola ili institucija. Neke uzdižemo na čast oltara i zahvaljujemo im u molitvama. Ali, nažalost, djela mnogih smo zaboravili, smatrajući da se od njih to i očekivalo! Dobar dio njih je bio toliko samozatajan, pa su se ponekad njihovim zaslugama kitili i drugi. Međutim, sve njih povezuje činjenica da su dijelili sudbinu puka s kojim su živjeli te su morali biti više nego kreativni i lukavi kako bi preživjeli i očuvali vjeru naših otaca. Zbog te franjevačke stoljetne ukorijenjenosti u sve pore života ovdašnjeg čovjeka, nekima je franjevac jedini sinonim za svećenika, što u novije doba u pojedinim župama (osobito hercegovačkim) izaziva prilične nesporazume i otpore kod prihvaćanja drugih redova i svećenika.
Od franjevaca se često očekuje više nego od njihove subraće u drugim redovima, jer su u narodu itekako poznati oni franjevački zavjeti – siromaštvo, poslušnost i čistoća, kojima je sveti Franjo obvezao svoju subraću. Zato je naš narod prema njima itekako i kritičan, kad ih uhvati u raskoraku s očekivanjima, bilo da je riječ o stvarnom odstupanju od Franjinih načela ili samo percepciji.
Fra Didak Buntić kao uzor
Razmišljajući o tome koji bi bosanskohercegovački franjevac bio uzor ili model za ponašanje u aktualnom društvenom i političkom trenutku, ne samo vjerskim ocima, već svima nama, a posebno našim političkim predvodnicima (u Hrvatskoj se bliže izbori pa ćemo tragati za modelima poželjnog ponašanja), pred oči mi izlaze mnogobrojna imena velikana koji su ostavili dubok trag u našoj prošlosti. No, imajući u vidu tešku gospodarsku situaciju, politička lutanja stranih moćnika i nedostatke domaćih lidera, demografsko i kulturno propadanje našeg naroda, pretvaranje vjere u naviku ili bijeg od duhovnosti i druge brige koje nas sve više more, moj izbor pada na fra Didaka Buntića, hercegovačkog franjevca koji je živio krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Oni bolje upućeni poznaju ga kao provincijala, profesora i graditelja, narodnog dobrotvora i prosvjetitelja te političara. Osmislio je program gospodarske i kulturne obnove Hercegovine, kojim je utjecao na iskorjenjivanje nepismenosti. Osnivanjem hrvatskih seljačkih škola i u najzabitijim mjestima opismenio je oko 20 tisuća ljudi. Organizirao je gradnju cesta, kopanje kanala, isušivanje polja, podizanje pošta i uvođenje telefona. Radio je na zapošljavanju domaćeg seoskog stanovništva. Upućivao je seljake u naprednije voćarstvo i poljodjelstvo, dijelio sadnice, poticao uzgoj duhana i zauzimao se kod vlasti za njegov pravedniji otkup. Otvorio je vrata čuvene širokobriješke gimnazije siromašnoj djeci. A ondje je sagradio i prekrasnu kamenu baziliku.
Bio je beskompromisan politički zastupnik svoga naroda kod vlasti u Beču, Sarajevu i Beogradu. Kao narodni zastupnik oštro se suprotstavljao svim nepravednim potezima i odlukama vlastodržaca. Borio se za slobodu, diplomatski je jačao političke veze s bosanskim muslimanima i Srbima. A kad je stigao Prvi svjetski rat i zavladala glad, njegovim zauzimanjem spašeno je oko 17 000 ljudi, tako što je organizirao prikupljanje pomoći za gladne u Hercegovini, a djecu je odvodio u plodne krajeve Slavonije i Srijema te ih razmještao kod dobročinitelja. Uz sve to, bio je izvrstan svećenik, koji je uvijek imao vremena za vjernički puk. Razgovarao je, molio, prosio, tražio, zagovarao, putovao, propovijedao, podučavao… Umro je u 51. godini života, na jednom od svojih radnih zadataka, usred polja. Ne pamti se da je ijedan svećenik tako bio oplakan u narodu.
Stvarati uvjete, prihvatiti odgovornost
Što je tajna fra Didakova uspjeha? Imao je jednostavan recept – prepoznati potrebe bližnjega, imati viziju i dati cijeloga sebe u njezino ostvarenje, a sve na slavu Božju. Sljedeći franjevačku karizmu te osluškujući bilo vremena, nije kalkulirao, niti se bojao, nije stavljao osobne, ni institucionalne interese ispred narodnih, niti su ga zanimali aplauzi. Dijelio je sudbinu naroda i pomagao mu da preživi. Bez ikakvih materijalnih sredstava pokrenuo je gospodarstvo. Znao je koliko je obrazovanje važno za društveni razvoj naroda. Zato nije čekao da se stvore uvjeti. Nije prebacivao odgovornost. Znao je pronaći suradnike i motivirati ih. A iz nemogućih situacija izvlačio je maksimum.
To je zapravo recept za idealnog lidera, kakvih je danas malo. I danas mnogo toga podsjeća na Didakovo doba. Potrebe su velike ali je djelovati ipak puno lakše. Imamo vlastitu državu iako u njoj puno toga ne štima. Imamo mnoštvo gospodarskih mogućnosti, ali i neiskorištenih potencijala – od poljoprivrede do industrije. Iako je kriza, još se ne gladuje. Iako imamo škole, nažalost među nama je puno neobrazovanosti i nekulture. Dičimo se katoličanstvom, a ponašanjem smo nerijetko daleko od Isusovih načela. Stalno nešto gradimo, a istovremeno nam propada baština koju smo naslijedili i kojom bi se mogli ponositi. Vlasti nam se bore za narodne interese, a narod sve manje od toga ima koristi. Ponose se titulama, a prebacuju odgovornost kad se traže djela. Promoviramo zajedništvo, a razdiru nas sukobi, nesloga i ljubomora. Zaklinjemo se na budućnost, a nemamo vizije što hoćemo i kamo idemo. Solimo pamet drugima, a ne vidimo smeće pred vlastitim vratima. Mnogo bi ih htjelo vladati, a rijetki služiti.
Svako vrijeme ima svoje jade i tegobe. I svako vrijeme traži heroje. Ali isto tako svako vrijeme može izroditi i lidere i svece. A za to ne treba posebni recept, već samo savjesno i odgovorno izvršavanje svoga poslanja. Fra Didak je samo to činio! Nadajmo se da će nam Nebo podariti nekoga tko će u našem vremenu barem malo nalikovati tom hercegovačkom velikanu. Kako među franjevcima, tako i među političkim liderima.
Izvor: Svjetlo riječi
