U selu su usnuli jablani,
Što priču su pričali neku…
Sad šutnja je… Ponoć tek silazi
Na gaje i livadu meku.
Iz bašča je miris se prosuo
I negdje zašumjele jele:
Oj, dođi nam, Ponoći bljeđana,
O naša ti vječita sele!
Mir opet. Na potoku spavaju
Sve lagane, zamamne sjene,
A mjesec ih srebrom obasjava
I priče im šapuće snene.
Dok zvjezdice umiru žalobno
Ko u jesen ljiljani sveli,
Ko čežnje u mlađanim grudima,
Il uzdasi srdaca vrelih.
Antun Branko Šimić
