Premda je nedvojbeno istinita izreka: „Ne prepiri se s bezočnim jer u jednom trenutku ljudi neće prepoznati razliku“, ipak zbog onih koji bi mogli biti zavedeni i ostrašćeni valja odgovoriti Emiru Suljagiću na optužbe da mu Katolička Crkva prijeti grobnicom.
Piše: Josip Vajdner, Katolički tjednik
Nakon teksta novinara Josipa Vrička, naslovljenoga Kako – a mora se! – s tim Hrvatima?,koji je objavljen na portalu nedjelja.ba, kao prozvani javio se na svome twitteru direktor Memorijalnoga centra Srebrenica-Potočari Emir Suljagić.
Dotični je na temelju autorove opaske da se „najpoznatiji grobar u Bošnjaka“ javio „direktno iz Potočara, što je, s obzirom na najavljeni epilog, potpuno primjeren ambijent“, konstatirao kako mu Katolička Crkva prijeti da će „skončati u genocidu“. I osim općenitog navođenja jedne religijske zajednice, konkretizirao je: „Nemoj sutra da mi je prijetio neki pjanac iz Sarajeva, kad svi znamo da prijeti nadbiskup Vukšić. I on voli da prebrojava muslimane.“
Crnilo primjereno grobnom ozračju
Neovisno o kontekstu – koji zapravo upućuje na bit stvari, a o njemu kasnije – jasno je da na temelju pročitanoga komentara na nedjelji.ba, ovakvo nešto općenito može napisati samo puka neznalica ili izrazito bezobrazan čovjek, ili pak onaj koji bezočnim napadom opravdava svoje mrziteljske postupke.
Neznalica – jer ne poznaje osnove logike; a bezobrazan – jer zlonamjerno dovodi u vezu ono što inače nema izravne veze. No, iz svega se najprije može iščitati kako je riječ o frustraciji koja svjesnim prebacivanjem na potpuno drugi logički kolosijek, želi bit stvari usmjeriti u suprotnom pravcu, što kao posljedicu ima dodavanje utega na tezulji mržnje među narodima u BiH.
Oni pak koji prate rad ovoga političara znaju da je riječ zbilja o osobi koja naprosto ne može sakriti svoju mržnju prema Hrvatima. I to nije argumentum ad hominem nego žalosna činjenica koju se može potvrditi nasumičnim čitanjem izjava i uradaka toga (nekadašnjeg) novinara. Jedna u nizu jest i ona na koju se referirao i Vričko, a doslovce glasi: „Ko god odluči formirati Vladu Federacije BiH sa UZP-om, po Schmidtovim pravilima, treba znati da će to biti posljednja Vlada FBiH ikad formirana, a ova generacija posljednja generacija našeg naroda koja će imati državu.“
S obzirom na taj fatalizam i, u biti huškačke, crne slutnje, jasno je kako je opaska da je javljanje s groblja „potpuno primjeren ambijent“. Ni u kojem se obliku iz toga – osim iskrivljenom logikom – ne može konstatirati ikakva prijetnja. To je samo činjenica koju je autor Vričko kao takvu detektirao izrazivši svoje mišljenje. Jer, uistinu, samo onaj koji u sebi nosi mržnju može formiranje vlasti s legitimnim političkim predstavnicima Hrvata, i u trenutku kada zahvaljujući Schmidtovim modifikacijama u Izbornom zakonu nisu ostvareni zlonamjerni planovi dekonstituiranja hrvatskog naroda, nazvati sudnjim danom države BiH. Poglavito što je vlast i do sada bila u načelu formirana s istim političkim partnerima.
Policija i novinari trebaju reagirati
A da bi izgleda Emir Suljagić sugestivno volio da su mu stvarno upućene prijetnje, otkriva se dalje u njegovu twittu kada kaže: „Katolička crkva u BiH, putem svog zvaničkog glasila, mi otvoreno prijeti grobnicom… Čekam i vas, momci. Bujrum, dođite da me pokopate.“ (Usput: Katolički tjednik nije službeno glasilo Katoličke Crkve – to je Vrhbosna; i u njemu rade i djevojke, a ne samo momci.)
Ako dotični već prije nije bio predmet policijske obrade, ali i osude od Društva novinara BiH zbog govora mržnje, onda je to sada vrijeme. Jer kako drugačije pojmiti to ratoborstvo nego kao izravnu, stvarnu prijetnju, konstruiranu na zlonamjernim logičkim pogrješkama. Stoga je razumljivo pitanje: treba li očekivati da Suljagić, kada već nema prijetnji utemeljenih u realnosti i „dolaska da ga se pokopa“, onda sam kaže kako će doći i obračunati se s onima koji njegov „bujrum“ nisu iskoristili?
Da to stvarno ima pokrića svjedoče i Emirove riječi upućene izravno redakciji Katoličkog tjednika: „Momci, ja se smrti ne bojim onoliko koliko se vi bojite života.“
Naposlijetku, kako ne bi bilo dvojbe da Suljagić želi sve skrenuti u svome, logički pogrješnom pravcu, potvrđuju rečenice u kojima, apsolutno ničim izazvan, donosi kvalifikaciju da se redakcija KT-a iživljava nad mrtvima u Potočarima.
„Drugo, šta god mislili o meni, zlurado likovanje na mezarjem u Potočarima, odnosno činjenicom mezarja tamo, uzgredno, podrazumijevajući iživaljavanje nad mrtvima, ne znam kako da vam kažem – vi ste izabrali da između nas povučete i tu crtu. Nemojte misliti da to neće imati posljedice.“
Iako ovakvima očito nema smisla govoriti o logici i novinarskoj etici, valja zbog dobronamjernih ljudi i istine ipak kazati kako Katolički tjednik, kroz proteklih 15 godina urednikovanja aktualnoga urednika, nikada nije propustio barem o tužnoj godišnjici, odati dužni pijetet žrtvama genocida u Srebrenici, što će i u buduće činiti – budući da to nije stvar pravdanja pred nekim Suljagićem ili bilo kime nego zahtjev ljudskosti i civilizacijske zrelosti.
„Kršćanski bedem“ i?
Emir Suljagić svoje objave na twitteru završava lupetanjem – jer se to zbilja drugačije i ne može nazvati – o „historijskim projektima“. Prema toj postavci Tjednik je u službi jednog, a on u službi drugog projekta, koje su započele prethodne generacije, a današnje su tu da to nastave. U tom smislu navodi da KT ima projekt „kršćanskog bedema“ te istodobno ne otkriva kako se taj njegov projekt zove, osim što kaže da je „superiorniji, inkluzivniji, širi, sveobuhvatniji“. Da ga je imenovao vjerojatno bi bilo puno jasnije kakvo to on političko uređenje Bosne i Hercegovine priželjkuje… ili ga je nagovijestio antagonizirajući „kršćanski bedem“?
Svojom pak uvrnutom logikom zaključuje da se Tjednik – očito pri tome misleći općenito na Hrvate (?) – „poigrava“ sa žrtvama u Srebrenici te kaže: „I kad se poigravate s tim, onda nam govorite da nismo to što jesmo. A ne možete, ako ste ikad i mogli. A niste mogli nikad. A u zadnjih 30 godina su se stvari toliko primijenile da nikada neće ni moći. Toliko. Uvijek mi je drago ratovati sa vama.“
Ovomu ne treba nikakav komentar, osim kako ovakvo nešto može napisati samo onaj koji još uvijek u svojoj glavi vodi ratove i u srcu nosi mržnju te se od opravdane kritike na svoj račun skriva iza vlastito konstruiranoga napada na nevine žrtve Srebrenice i onoga čega je ona simbol.
U tim se riječima otkriva i dvojba iz podnaslova: reagirati na takve istupe ili ne… No, i ovaj će put oni koji misle svojom glavom moći razaznati da se od dobra čovjeka može puno naučiti, a od lošeg samo jedno – ne biti kao on.
I Emir ima puno dobrih primjera među Bošnjacima od kojih može dosta naučiti i mijenjati svoje mrziteljske postavke, jer mržnja se samo ljubavlju pobjeđuje. I Bosna je uvijek živjela iz ljubavi i od ljubavi onih kojima je majka! Onih koji i danas u njoj ostaju – ostaju upravo iz ljubavi, jer mržnja tjera i „naše“ i „vaše“. Pametnom dosta!
