Nedjelja, 4 prosinca, 2022

Čuvarice onog vrijednog – seoske žene

Pročitajte i ovo

Žena. Kažemo pa se zamislimo… Punoća je nekako u toj riječi – moraš stisnuti zube samo kako bi ju izustio, a onda i zbog činjenice da se odnosi na donositeljicu života. Među njima su i seoske žene, stamene, marljive, ma pravovjerne i bogobojazne na kraju! Koje čuvaju: dom, obitelj, vjeru, narod, tradiciju… I Bogu hvala na njima!

Piše: Josipa PrskaloKatolički tjednik

Kada želimo nekoga uvrijediti, kažemo mu da je seljak/seljanka. A zašto? Seljaci su, kako znamo, kroz povijest u načelu bili isuviše zauzeti svakodnevnim poslovima da bi pronalazili slobodna vremena za obrazovanje i razvijanje (visoke) kulture. Zbog toga su, nerijetko, u pravilu bili manje obrazovani, a zbog zabačenosti sela u odnosu na gradove i manje izloženi dostignućima masovne kulture. Nažalost, kao krajnja posljedica takva stanja razvio se kulturni stereotip seljaka kao neobrazovanih, primitivnih i zatucanih osoba. Zbog toga izraz seljak danas na našem govornom području počesto ima iznimno pogrdno značenje, ali se i zamjenjuje augmentativom „seljačina“.

Cijeli život na selu

Ali u krivu smo, itekako smo u krivu! Žene koje je obrazovao život na selu, nerijetko imaju životnu mudrost, razboritost i pamet kakvu se danas rijetko viđa u današnjem „modernom“ svijetu.

I još nešto, zadovoljstvo je razgovarati s njima jer iz tolike jednostavnosti naučimo važne životne lekcije.

Jedna od „žena na selu“ je Ivančevka Manda Antunović koja je cijeli svoj životni vijek provela u ovom seocu kraj Vareša, u župi Vijaka.
Rođena je 24. travnja 1954. u brojnoj obitelji gdje ih je ukupno bilo sedam sestara i dva brata, koji su, nažalost, kao bebe umrli. Sad je ostalo njih šest sestara i iznimno su povezane, iako žive u različitim mjestima u BiH.
„Baš sam sad išla malo da ona gore drva slažem“, započinje Manda dok ju radoznalo ispitujemo, pa nam pripovijeda: „Udata sretno“, smije se, „sa suprugom Rafom u braku sam od 1978., 44 godine. Imam kćerku Tanju i sina Damira, i dva njegova sokola – unuka, oni nas podižu baš, oni nam znače sve.“ Sin Damir inače živi s obitelji u Brčkom, dok je kćerka Tanja vjeroučiteljica u Zagrebu.
„Cijeli svoj život sam provela na selu, od rođenja, udaje, obiteljskog života, do danas, i, ako Bog da, ovdje ću i završit’“, naznačila je naša sugovornica koju smo upitali kako izgleda život na selu danas.

Mir pronalazi u heklanju

Kaže kako su i oni radili sve ono što se na selu radi. „Evo unazad dvije godine završili smo što se tiče životinja. Imali smo kravu koja mi nedostaje baš… Kako znam za sebe, imali smo kravu, i kod mame, i kod svekrve, onda i mi sami. E, sad zadnje dvije godine – jednostavno ne možemo joj pripremit’ hranu, sijeno, a i Rafo je bolestan tako da smo morali, bili smo primorani, ali mi je neobično, Bože… Kad sam imala mlijeka – puna mi je kuća svega bila“, simpatično dodaje uz pomalo tugaljiv ton, i nastavlja: „Jer mi nismo u situaciji – nismo u gradu – da kad mi zatreba litra, odem i kupim.“
„Ostalo sve radim – sijem; pravim zimnicu; imamo voća nešto – oberemo, pa pečemo rakiju. Za zimnicu pravim – pekmeze, kiselim salate, pravim ajvar, ljuticu/đumbir, kako ‘ko kaže; sokove razne“, nabraja nam u dahu ova marljiva žena iz sela Ivančeva.

Upitasmo ju i za ručni rad i tad pogodismo tajnu „žicu“. „Ja još uvijek uz kavu ‘oheklam’ – liječim živce“, dodaje uz smijeh. „To baš volim, a što se tiče toga – sve znam osim tkati: štrikam, pletem, vezem, kako rekoh heklam – to mi je uživanje uz kavu – i dandanas mi to fali ako uz šalicu kave ne heklam.
Znaš i sama da je to sad sve izgubilo vrijednosti, ali eto, ako ništa – hoću štrajfne u kredencu“, odlučno i veselo dodaje „Rafinica“, kako se žene zovu po starinski, po imenu muževa.

Voli Manda tradiciju, i to ne krije te se rado prisjetila vremena 2000-ih kada su s Napretkom nastupali na folklornim smotrama. „Išli smo mi, igrali smo, još s fra Matom (Topićem) 2000-ih. Vodio je on nas svuda, čak i u Pečuh, pa smo u Lisinskom nastupali… Dok nas je bilo više, a sad nema ništa“, nostalgično je ispričala naša sugovornica, pa se nadovezala: „Voljela sam i zapjevati, uh, baš one izvorne. Al’ nemaš sad s kim, moja Josipa. Sad nas je u selu našem 25 ostalo samo“, tužno je izustila pa dodala kako barem s narodom pjeva u crkvi budući da nema zbora, te kako je nerijetko stariji potiču da ona „započne“…

Boga molit’ – zajedno!

Po pitanju pozdrava je jasna: on je Hvaljen Isus i Marija! „Meni ‘škripi’ kad mi ne’ko nešto drugo kaže – zna ‘ko sam, šta sam, pogotovo na Ivančevu – ne ‘škripi’ mi kad sam negdje drugo, ali baš u mojoj kući kad sam i dođe ne’ko od Hrvata i katolika i kaže ‘dobar dan’… Ja sam takva rođena, takva sam odrasla, udala se i, ako Bog da, takva ću i otići. Uvijek smo molili Boga – zajednička molitva. Uvečer, sjećam se kao dijete, bila nam baba – moja je mama živjela sa svekrvom – pa bi ona počni Boga molit’ – a mi jedna u drugu pogledamo, pa samo tražimo nešto da imamo razloga da se smijemo, ali svejedno – to bi se nastavi, moli i to je bilo uživanje neko.
A danas se sve izopačilo, zato nam i jest ovako. Ni’ko nikoga ne poštuje, ni’ko ni u šta ne vjeruje, slabo se moli Boga, slabo se u crkvu ide… To meni jako smeta. Ja nedjeljom ako ne mogu otići na misu – znaš gdje je Vijaka, više puta pješice odem – sve mi nešto nedostaje“, iskreno nam priča Manda koja svojim životom svjedoči, rekli bismo, urođenu joj i dobro odgajanu vjeru.

Nikad iz sela

Nadovezujući se na to, jedna od najljepših rečenica koju smo čuli u posljednje vrijeme, iako sasvim jednostavna, jest kada je izgovorila: „Prvo izjutra Rafo i ja zajedno se pomolimo.“ Koliko je ljubavi, vjere i nade – triju teologalnih krjeposti – samo sadržano u jednoj prostoj rečenici, prostoj kao što je „prost“ život seoskih žena, seoskih ljudi… Zaista, koliko nas zajedno moli? S mužem, ženom, obitelji, djecom, mladićima, djevojkama, kolegama na kraju? Eto jedne lekcije: učiti od seoskih žena moliti zajedno! Kao nekoć… Jer, tko moli zajedno – ostaje zajedno, parafrazirano od one vlč. Patricka Peytona, irsko-američkog svećenika, koji je kazao: „Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno.“ Jednostavno je i primjenjivo na sve.

Na pitanje: „Jeste li ikad poželjeli živjeti u gradu?“, odgovara s kategoričnim „ne“! „Nikad! Meni je tako lijepo na Ivančevu. Možda da sam negdje drugo, i bih poželjela, ali ovdje ne. Nije daleko od Vareša, maltene to nam je predgrađe. Nit’ sam kada bila zaposlena, nego sam cijeli život kućanica, oko djece dok su bili mali i eto, hvala Bogu, školovala ih, iškolovala… Velika je boljka, otišli su nam, sami smo, ali, Bože moj, šta ćemo“, izustila je još jedna majka koja će uvijek ostati željna svoje djece jer valjda to tako ide – majkama nikad dosta njihove djece.

Onda nam je potanko opisala kako to izgleda jedan dan na selu, nakon one rečenice koja nas je osvojila, nastavila je: „Svejedno što smo sami – molimo se; imamo Laudato televiziju pa pogledamo misu, e, onda kava, doručak, pa se rasporedimo svako na svoju stranu, stalno se nešto radi. Sad konkretno idem oko drva radit’ – spremamo se za zimu, došla su nam kasno, naručujemo preko ‘penzionera’, pa ih moram malo složiti, da nisu na ulazu.

Oko dva opet pijemo kavu i navečer ako ćemo popiti još čaj ili nešto… Svejedno što smo u godinama – Rafi su 72 godine, mi se ne damo još uvijek. On je prije 13 godina imao moždani (udar), ali ništa mu se nije otelo da uradi. Uradimo, pa što smo radili prije za dan, sad za pet i eto tako“, govori nam Manda čije dvorište i kuća odišu skladom i urednošću „pod konac“.
Ona je samo jedna od brojnih seoskih žena koje zdušno čuvaju ono vrijedno: obitelj, vjeru i tradiciju.

Iako su sela sve pustija, a gradovi sve napučeniji – ljudi su generalno sve usamljeniji.
Ali ove vrijedne žene, seljanke, vesele se svakom okupljanju i pozivaju na isto jer primjećuju: svijet je postao monoton, a željan je veselja.

No, može li veselije nego kad kroz selo pjesma krene, pa barem i jednom godišnje, kad Manda iz naše priče s veselim maškarama obiđe sve ivančevske kuće na čija vrata ima kome zakucati?!

Svjetski dan seoskih žena

 

Inače, od 1995. Svjetski dan seoskih žena obilježava se 15. listopada, a ustanovljen je na IV. svjetskoj konferenciji žena Ujedinjenih naroda u Pekingu.

Tom prigodom države su se obvezale na pružanje ravnopravna pristupa i prava na potpuno sudjelovanje ruralnih žena u vlasti, osvješćivanje donositelja odluka o potencijalima i potrebama seoskih žena te mogućnostima za kreiranje razvojnih politika ruralnih područja.

Zanimljivo je kako se u Republici Hrvatskoj, ususret Svjetskom danu seoskih žena, već 22 godine zaredom održava Izbor za najuzorniju hrvatsku seosku ženu.

Prema pravilima Izbora, najuzornija hrvatska seoska žena je hrvatska državljanka, koja živi na selu, uživa ugled u svojoj sredini, ima lijepo uređeno kućanstvo i poljoprivredno gospodarstvo, proizvodi poljoprivredne proizvode i/ili rukotvorine i/ili stvara umjetnička djela. U svojoj sredini žena je poznati borac za razvitak i napredak društvenog, kulturnog i gospodarskog života žene, obitelji i zajednice.

Najčitanije zadnjih 7 dana

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.

Posljednje objavljeno

ŽUPNE OBAVIJESTI 2. Došašća – A – 04. 12. 2022.

1. Danas je 2. nedjelja došašća. Zornice su u 6:30, a prije zornica ćemo ispovijedati. 2. Raspored ispovijedanja starih i...
- Marketing -
- Marketing -

Podcast UZOR

- Marketing -

Pročitajte i ovo