Busovljak tvrdi: U Njemačkoj sam postao osoba kakva sam želio biti

0
4535

O trendu iseljavanja stanovništva, posebice mladog, mnogo se piše. Uglavnom se izražava žaljenje zbog odlaska i zabrinutost za one koji ostaju. Često se prešućuje da su mnogi od onih, ako ne i svi, vani našli svoju sreću. Takva je priča o Petru Laštri iz Busovače.

Župa Busovača u Središnjoj Bosni godišnje gubi 200 vjernika u prosjeku. Jedan od „izgubljenih“ je Petar Laštro, mladić koji je rođen i odrastao u Busovači.

Busovača je općina u kojoj gradsku jezgru naseljava svega desetak tisuća ljudi. Petar sada radi u bolnici u Njemačkoj koja broji isti taj broj uposlenika. Na svom putu u nepoznato Petar je – odrastao. Kako sam tvrdi , doživio je transformaciju u svakom smislu te riječi. Fizički, duhovno, emocionalno ali i financijski.

„Odlučio sam otići u Njemačku. Bila je to za mene prijelomna točka u životu. Svoje dane po završetku škole provodio sam pred ekranom. Nisam imao posao , a vikendom bih trošio đeparac. Osjećao sam se beskorisno, što nikako nisam želio“ za Dnevnik.ba govori Petar.

Petar je mlad, društven i ambiciozan, a sve je to , kako navodi – nestajalo iz dana u dan.

„Gubio sam svoju osobnost. Manjak financijskoh mogućnosti me ograničavao u aktivnostima koje su me zanimale. Postajao sam introvertan“, nastavlja Petar.

Bez najave, uvoda i drame Petar je spakirao dva kovčega, pozdravio najmilije i – otišao. Kao i mnogi prije njega. Kao što će mnogi i poslije njega…

„Imao sam sreću biti kod obitelji dva mjeseca dok sam čekao na posao. Proveo sam ih uglavnom jedući slatkiše“, kroz smijeh prisjeća se Petar.

„Kad su me pozvali iz bolnice da dođem na razgovor, shvatio sam da se sve ovo stvarno događa! U isto vrijeme prolazio sam kroz krizu identiteta, ali i bio beskonačno sretan. Napokon sam tu. Počinjem živjeti!“.

Dan kada je u bolnicu stigao na razgovor za posao Petar opisuje kao jedan od najstresnijih u svom životu. Sam. U nepoznatom. Van obiteljskog gnijezda. Društveno – političkim prilikama prisiljen svoj život izgraditi u tuđini. Sjedio je na klupi i čekao. Pokušavao kontrolirati misli, emocije i tijelo.

„Tu mješavinu emocija ne mogu ni objasniti. No kad sam ušao u ured, shvatio sam da je moj strah bio neopravdan. Dočekan sam iznimno srdačno. Tvrdim Vam – Njemci nisu hladni ljudi“, smiješi se Petar koji sada u bolnici u Münchenu radi već pola godine.

O pričama „iz radnog odijela u pidžamu“ Petar ima posebno mišljenje.

„Nije istina da se radi danonočno. Nije istina da slobodno vrijeme ne postoji i da si ne možeš priuštiti obrok u restoranu. Istina je samo da postoje ljudi koji su ‘gladni’ novaca, pa traže dodatne poslove“, nastavlja.

O svom poslu, uvjetima, radnoj etici i međuljudskim odnosima – Petar ima samo riječi hvale!

„Bio sam klinac kad sam napustio roditeljski dom. Nisam znao što me u Njemačkoj čeka. Nisam znao s kojim poteškoćama ću se suočiti. No, svladao sam ih sve. Sam! Odlazak u Njemačku nije bilo samo spas moje egzitencije – bio je stvaranje iste. Tek shvatam – izgradio sam se kao osoba. Imam odgovornosti. Za svaki svoj postupak – sam snosim posljedice. To je ono što me najviše i raduje“, zaključuje.

Petrova obitelj na njega je ponosna. U svijet je ponio životne vrijednosti naučene u malenoj kući na rubu Busovače – i uspio.

Iako u Münchenu ima mnogo susjeda s kojima dijeli materinji jezik, Petar je istomišljenike pronašao na radnom mjestu, u umjetničkim galerijama i na koncertima. Dopustio si je da izađe iz svoje zone komfora, tvrdi.

„Vrijeme provodim u teretani, nastojim hraniti se zdravo. Toliko sam sretan da se osjećam nepobjedivim! Uvečer izlazim. Pjevam, plešem i zabavljam se. Upoznajem nove ljude i gradim svoj život točno onako kako sam htio – sam i slobodan!“

Za Petra je odlazak značio metamorfozu.

„Postao sam najbolja moguća verzija sebe i planiram nastaviti u tom pravcu. Za mene, jednosmijerna karta za Njemačku – definitivno je bila najbolja odluka u životu!“

J. Brnada / Dnevnik.ba