Crno vino je jeftin stimulant mašte nas manje kreativnih. Nas manje vrijednih u filozofskom smislu postojanja, u svijetu duhovnosti. Svijetu ljepote i kreativnosti. Nas kojima je isključivo duševna bol pokretač bilo čega vrijednog kazivanja. No, barem toga ne fali. Jer postoje stereotipi, etikete i cijena javnog govora. Odlično.
Pretty Hurts
Pitam se, evo i javno, je li biti lijep i mlad – početna cijena etiketiranja?
Što tek biva u paketu s ostatkom postojanja pojedinca koji je drukčiji tek toliko da odstupa od granica društvenih normi?
Breme posebnosti (Đ. B.) , uistinu, nosi zanimljive izazove. Ma, nije život onih nešto malo lajkova na instagramu. Samo odmicanje od istog. Sve lijepo – ostaje skriveno!
Nego, koja je cijena javnog govora? Visoka? Niska? Koga, uopće, briga?
Are you happy with yourself?
U smiraj dana – svatko od Vas se suoči s vlastitim odrazom u ogledalu. Znate onim bez šminke, s neurednom pundžom i u pidžami koja je, nekako uvijek raspar, i uvijek poderana na rukavu. No, hej! Lako se suočiti s nesavršenostima fizičke egzistencije. Kako se suočavaju Vaša Persona i Osobnost iz ogledala? Kako je pogledati odrazu u oči? Kad su maskarade gotove, i kad Vas ne tješi to što je, eto, i komšijina krava crkla?
I nakon sučeljavanja Persone i Odraza, kako spavate? Sanjate li pjesme? Shvatite li tada da niste osoba koja ste odlučili postati pod utjecajem alkohola one, ne tako davne, novogodišnje noći prije par mjeseci.
Isto je. Isti ste… Maleni. Gradite odnose na stereotipima.
Stereotipi i etikete su tu s razlogom. Da se lakše nosimo s vlastitim karakternim nedostacima označujući druge. A, ipak, ostajemo samo s vlastitim mislima. Najveće zlo je u tom da je svatko osuđen sam na sebe. I koga je , uopće briga? Lakše spavajte; svima nam je isto. Svi smo krvavi ispod kože. Lijepi, mladi i – jednako trule duše.
J. Brnada / Dnevnik.ba
