spot_img
Utorak, 19 ožujka, 2024
spot_imgspot_img

Franjevci – nositelji Božje ljubavi i Božje strpljivosti u svijetu

U povodu svetkovine Uzvišenje Svetog Križa, patrona Franjevačke provincije Bosne Srebrene, s provincijalnim definitorom i ekonomom fra Nikicom Vujicom razgovarali smo o franjevaštvu u Bosni i općenito.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić / Nedjelja.ba

Fra Nikica je rođen 20. ožujka 1966. u Rasnom, župa Busovača. U Bili kod Livna pohađao je novicijat. Prve zavjete položio je 27. srpnja 1994. u Monopoliju u Italiji, a svečane 30. rujna 1998. u Fojniciteje za svećenika zaređen 29. lipnja 2000. u Sarajevu. Otada do danas obnaša brojne odgovorne dužnosti, a trenutačno je definitor, ekonom i gvardijan Franjevačke provincije Bosne Srebrene te ravnatelj Franjevačkog međunarodnog studentskog doma (FMSC). S tim dobrim poznavateljem suvremenih odrednica franjevaštva dotaknuli smo niz pitanja o duhovnosti, baštini i aktualnim prilikama na prostoru Franjevačke provincije Bosne Srebrene.

Franjevci su u Bosni prisutni od 13. stoljeća. Kroz 700 godina preživjeli su mnoge povijesne turbulencije i nevolje. Dali su neprocjenjiv obol znanosti, školstvu, kulturi i općenito identitetu ove zemlje, ali se i povezali i srodili s ljudima kao malo gdje.Prema riječima našeg sugovornika, teško je, zapravo nemoguće, u kratkom okviru sažeti i dio od onoga što nazivamo baštinom franjevaca u Bosni, odnosno Provinciji Bosna Srebrena, kao jedinoj instituciji koja neprekinuto djeluje u ovim prostorima od srednjega vijeka.

„Franjevci su došli u Bosnu 1291. godine i tu su trajno ostali. Ta se godina uzima za početak njihove nazočnosti na bosanskom tlu, premda su oni i ranije zalazili u ove krajeve. Dakle, franjevci su u Bosni prisutni punih 726 godina.Osnovna zadaća franjevaca, kao svećenika i redovnika, bila je i ostala naviještanje Evanđelja riječju i životom. Prvotno su, nakon svog dolaska u Bosnu, radili na ispravljanju krivovjerja, a kasnije su, tijekom povijesti, kao duhovnici vodili bosanske katolike Hrvate. Osim što su im bili duhovne vođe, oni su u osmanskom razdoblju bili i njihovi politički zastupnici, prosvjetitelji, liječnici, odnosno vjerni čuvari i njegovatelji kulturnih i duhovnih zasada hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini“, kazao je fra Nikica podsjetivši i kako su franjevci stoljećima bili gotovo jedini pastoralni kler u Bosni.

U osmanskom dobu, kada je to bilo ponajteže, nastavio je, živjeli su i djelovali u naglašenoj povezanosti sa svojim vjernicima.

„S njima su dijelili sve nevolje života. Zbog takve bliske suživljenosti, u narodu su nazivani ujacima, kako ih i danas u pojedinim mjestima katolici često oslovljavaju. Službu Božju držali su, u vrijeme višestoljetne osmanske vladavine, najčešće na otvorenom prostoru. Do kraja 17. stoljeća postojao je nevelik broj skromnih crkava, a u 18. i do polovice 19. stoljeća crkve su bile prava rijetkost, jer je i ono malo, što ih je bilo, porušeno, a nove se nisu smjele graditi. U takvim je okolnostima služba Božja, na nekom proplanku ili groblju, bila najbolja prigoda kada su katolici mogli čuti riječi iz Evanđelja, koje su za njih značile pouku i duhovnu hranu, riječi koje su oblikovale njihov svakodnevni život“, osvrnuo se na prošlost fratar podsjetivši i kako su njegova subraća oduvijek posvećivala veliku pozornost duhovnom i vjerskom odgoju svoga puka.

„Franjevci su bili uvjereni da pisana riječ u tome može imati veliko značenje. Samo je to moglo potaknuti fra Matiju Divkovića da napiše i tiska 1611. godine svoja djela Nauk krstjanski i Sto čudesa. On je prvi pisac iz Bosne koji je izdao jedno djelo na narodnom (hrvatskom) jeziku i time je postao začetnikom književnosti u Bosni i Hercegovini. Kasnije će i mnogi drugi franjevci objavljivati književna djela različitih sadržaja (katekizmi, bukvari, homilije, povijest, i sl.)“, rekao je fra Nikica kazavši i kako o kulturnoj i duhovnoj slici franjevaca Provincije Bosne Srebrene govore i bogate knjižnice triju starih samostana (Fojnica, Kraljeva Sutjeska i Kreševo) u kojima se čuvaju djela s područja teologije, filozofije, književnosti, medicine, biologije, povijesti itd., od kojih su neka tiskana nakon Gutenbergova izuma tiska, tako da najveći broj inkunabula na tlu BiH čuva se upravo u tim samostanima.
„Pojavom Bosankog prijatelja, prvog časopisa u BiH, koga je pokrenuo fra Ivan Franjo Jukić 1850. godine, započela je bogata povijest franjevačke periodike (Franjevački vjesnik, Glasnik sv. Ante Padovanskog, Kalendar sv. Ante, Dobri pastir, Nova et Vetera, Jukić, Bilten franjevačke teologije, Svjetlo riječi, itd.) koja traje i danas. Prosvjetnim radom franjevci su se bavili koliko su im okolnosti dopuštale. Uz samostane su postojale i škole, prije svega za odgoj vlastitih kandidata. Prvi osmišljeni rad na opismenjavanju naroda učinio je fra Augustin Miletić, koji je 1815. godine izdao knjigu Početak slovstva koja je u Bosni bila vrlo popularna“, naveo je naš sugovornik napomenuvši još jednu važnu činjenicu – franjevci su se u prošlosti bavili i zdravstvom.

„Prigodom studija u inozemstvu, pribavljali su i knjige iz područja medicine i donosili ih u Bosnu. Također su koristili iskustva narodne medicine, prikupljali ih i bilježili te su tako nastale, danas iznimno vrijedne, rukopisne Ljekaruše. Važno je ovdje istaknuti da je fra Mato Nikolić 1807. godine u Feldsbergu diplomirao medicinu i tako postao prvi diplomirani liječnik u povijesti medicine u BiH. Od početka svoga djelovanja, franjevci su znatnu pozornost posvećivali graditeljskoj aktivnosti i likovnom ukrašavanju sakralnih prostora. Budući da nema dovoljno prostora, ovdje bih zaustavio govor o baštini, i pozvao čitatelje Katoličkog tjednika, koji žele i imaju vremena, da svakako posjete naše drevne samostane gdje će moći dobiti još bolju sliku franjevaca u Bosni“, poručio je fra Nikica.

Franjevačka provincija Bosna Srebrena jedna je od najvećih franjevačkih zajednica u svijetu. Koja je njezina današnja osobna karta s obzirom na riječi Sv. Franje kako treba djelovati prema prilikama mjesta i vremena?

Današnja franjevačka misija u Bosni zapravo je nastavak misije generacija fratara koji već stoljećima obitavaju i rade na ovim prostorima.I danas naša Provincija ima izuzetno angažirane franjevce koji su pravi misionari na polju duhovnosti, kulture, prosvjete, umjetnosti, povijesti, književnosti i društvenih zbivanja. Time oni svjedoče Radosnu vijest po primjeru Sv. Franje iz Asiza.
O franjevcima u Bosni danas, o njihovoj osobnoj karti, najbolje govore oni koji sami nisu franjevci. Tako je, jednom zgodom, jedan uglednik (Nermin Nikšić u govoruna svečanom otvaranju muzeja fojničkog samostana, op.a.)o franjevcima u Bosni izrekao sljedeće mišljenje: „O bosanskim franjevcima, o Provinciji Bosni Srebrenoj, napisano je cijelo ‘brdo’ literature, a ono što iz tog ‘brda’ ja znam o njima bazirano je najviše na literarnom djelu Ive Andrića. Iz Andrićevih romana i pripovjetki, još sam kao srednjoškolac ušao u svijet bosanskih franjevaca čija me je mudrost i jednostavnost – to sam shvatio tek kasnije – trajno obogatila. Naime, možda i umišljam, ali želio bih vjerovati da sam i sam postao mudriji i jednostavniji. Da, i neposredniji u kontaktima s ljudima jer je i neposrednost jedna od odlika naših, bosanskih fratara, naših ‘ujaka’. Kad sam iz svijeta literature kročio u svijet realnog života, bosanske franjevce susretao sam po raznim osnovama (…) Moram ovom prilikom istaknuti da su se moja knjiška znanja u potpunosti potvrdila, s tim da sam svim svojim spoznajama dodao još jednu, važnu karakteristiku: poštovanje prema tim ljudima koji u svojim habitima služe narodu, u duhu krilatice čiji je autor franjevački provincijal Josip Markušić, koji, to sam mogao nedavno pročitati, u pismu upućenom subraći 25. VI. 1949., u ‘olovna’ vremena, ističe nužnost ‘da sva braća pravilno shvate potrebe zemlje i naroda, izgradnju i obnovu te porade na njihovu zadovoljenju u granicama svoje mogućnosti, svoga zvanja i svoga vjekovnog poziva. Volite svoj narod i radite za njega, ali ističemo bez razlike vjere’. Ta poruka važi i danas za sve ljude u ovoj zemlji.Ta, narodna crta franjevaca ‘bez razlike vjere’ učinila ih je ‘našim’, bosanskim franjevcima. Ponosni smo na to, franjevačko zajedništvo, prepoznatljivo u našim običajima, mentalitetu, otvorenosti, neposrednosti, spremnosti da i najteže situacije popratimo humorom kao posljednjim sredstvom obrane života i elementarnih životnih načela, onda kada sve krene naopako. Htjeli, ne htjeli, mi se u Bosni i Hercegovini često moramo pozvati na drevnu mudrost: ‘Ničija nije do zore gorila’. (…) Franjevci su uvijek i u svim okolnostima, čak i onim kataklizmičnim kao koncem 17. vijeka, ostajali u Bosni. Šta je to, kakva ih je energija, kakav usud, tako neraskidivo vezao za ovu zemlju o tome piše Andrić, ali i brojni drugi autori. Ja pamtim provincijala fra Petra Anđelovića i njegovu knjigu pod naslovom ‘Mi ostajemo’. I neka su ostali naši fratri, bez njih je ovu zemlju teško, ako ne i nemoguće zamisliti.“

Simbol križa utkan je u povijest Provincije, a Križ je i njezin nebeski zaštitnik. Zašto je baš Uzvišenje Sv. Križa odabrano kao patron Vaše zajednice?

Odgovorio bih riječima velikog i zaslužnog franjevca i odgojitelja fra Šime Šimića, koji je o vlastitoj Provinciji stavljenoj pod zaštitu Križa izjavio sljedeće: „Stara je ovo Provincija, rađala je ona tijekom povijesti lijep broj braće, ali uvijek u bolu, žrtvi i patnji, jer Provincija je to svetog Križa, i na njemu razapeta. Bilo je među njima i slavnih i svetih redovnika, bilo je i velikih grešnika, ali se uvijek odlikovala braćom spremnom za svaku žrtvu, na teške poslove i postove, na duboke meditacije i ustrajne molitve. Osobno sam ih gledao, divio sam se tim molitvama mladih i starih ujaka i na njihovim primjerima izgrađivao svoje franjevačko i svećeničko zvanje.“
Je li u ovom materijalizmom opterećenom svijetu moguće autentično živjeti karizmu i ideale Sv. Franje?

Osobno mislim da je, uz mnogo strpljivosti, moguće živjeti franjevačku karizmu.Svakom je čovjeku potrebno strpljenje, ponajprije sa samim sobom, naročito sasvojom ograničenošću koja opet upućuje na slabost iz koje dolaze mnoge pogreške. Naročito je važna ta strpljivost u našem redovničkom i franjevačkom životu. Potrebna nam je strpljivost da dođemo do spoznaje Boga, da nasljedujemo Isusa i živimo po Evanđelju, onako kako je to činio Sv. Franjo iz Asiza.Nećemo u svom franjevačkom životu uspijevati uvijek kako bismo htjeli. Međutim, to nas ne treba obeshrabriti da ustrajavamo iz dana u dan, u svakom dobrom djelu, u svakoj plemenitoj misli i želji.

Danas se pokazuje veoma važnim imati strpljivosti u ophođenju s našim vjernicima i narodom koji proživljava neizvjesna vremena. Kao što je Krist s nama strpljiv, tako i mi trebamo biti strpljivi i puni ljubavi jedni prema drugima. Jer, čovjek čovjeku uvelike može pomoći na putu spasenja. Kao franjevci trebamo biti nositelji Božje ljubavi i Božje strpljivosti u ovome svijetu.

Cjelovit intervju pročitajte u novom broju Katoličkog tjednika.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti

LM