Početna BIH „Afrički“ (srednjo)bosanski advent

„Afrički“ (srednjo)bosanski advent

0
Premda u zapadnom svijetu u velikoj mjeri iskomercijalizirano, predbožićno je vrijeme još uvijek na ovdašnjem podneblju obilježeno obnovom vjere i duhovnoga života.

Piše: Vlč. Josip Vajdner / Blog “Pogled na Središnju Bosnu”

Četiri tjedna adventa ili, hrvatskim rječnikom rečeno, došašća, svjedoče o kršćanskom „razbuđivanju“. Ono se izvanjski očituje u sudjelovanju većeg broja vjernika na misama zornicama koje se najčešće organiziraju ranom zorom prije svitanja te, nutarnje, na slavlju sakramenta pomirenja koje je, slikovito prikazano, buđenje iz košmara grijeha. Također, to su trenutci dvostrukoga radosnog iščekivanja. Za jedno bismo mogli kazati da je dominantno kratkoročno i odnosi se na pripravu za doček konkretne svetkovine Božića 25. prosinca, a drugo bi bilo više dugoročno i označava očekivanje Kristova ponovnog slavnog dolaska o kraju vremena. Crkva je to i liturgijski razdijelila: od početka došašća do 16. prosinca razmišljamo o svojoj prolaznosti pod vidom konačnoga očitovanja Kristove slave o „Sudnjem danu“ moleći da nas tada zateče „budne“, te od 17. prosinca do Božića kada na osobit način pripravljamo svoje srce da se u njemu na tajanstven način može roditi Bog čiji rođendan u ljudskoj povijesti slavimo 25. prosinca.

U svemu tomu prepoznajemo dinamiku života vjere. Zapravo, kako reče papa emerit Benedikt XVI.: „Mogli bismo kazati da je čovjek živ sve dok nešto iščekuje, sve dok je u njegovu srcu živa nada. I čovjek se prepoznaje po njegovim očekivanjima: naš duhovni i moralni ‘uzrast’ može se mjeriti onim što iščekujemo, onim čemu se nadamo“ (Angeles, 28. 11. 2010.). Sukladno tomu, razvidno je da vjernička srca u Bosni i Hercegovini, a na poseban način u Središnjoj Bosni, već tri desetljeća iščekuju rođenje istinskoga mira što je po društvenom sadržaju približnije Africi nego Europi.

Stavljajući u međuodnos ove dvije zemljopisne odrednice zbilja u stvarnosti možemo naći nebrojeno mnogo poveznica. Raznorazne statistike upućuju da je prostor Balkana, a poglavito BiH, ekonomski, socijalno, politički… sličniji Crnom kontinentu nego staroj Europi. To možemo prepoznati i u mislima, pogledima i naglascima pape Franje kada je na svome 11. međunarodnom putovanju od 25. do 30. studenog 2015. izabrao baš Afriku, odnosno zemlje: Keniju, Ugandu i Srednjoafričku Republiku. Tom prigodom Svetog Oca se predstavljalo u prvom redu kao glasonošu mira, međureligijskog dijaloga i onoga koji ide učvrstiti kršćane u vjeri dozivajući im u pamet mučeničku prošlost. Rekli bismo gotovo identično kako je dočekan u Sarajevu iste godine 6. lipnja. U tom smislu znakovita su i gesla Papina pohoda. U Keniju je išao pod motom: „Budite čvrsti u vjeri… Ne bojte se“; Uganda ga je ugostila s mislima iz Djela apostolskih (1,8) „Bit ćete mi svjedoci“ aludirajući na svjedočanstvo Ugandskih mučenika krvlju potpisano – prisjetit ćemo se da su te iste riječi obilježile i drugi posjet Sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj od 2. do 4. listopada 1998. kada je blaženim proglasio mučenika Alojzija Stepinca; a Srednjoafrička Republika koja je bila u ratnim turbulencijama s papom Franjom je govorila: „Prijeđimo na onu stranu“ (Lk 8,22) – stranu mira.

Osim toga, i razmišljanja crkvenih otaca koja se tiču Afrike imaju duboko dodirne točke s Bosnom i Hercegovinom. Ne odlazeći daleko u prošlost dovoljno je spomenuti se druge Posebne skupštine za Afriku Biskupske sinode održane od 4. do 25. listopada 2009. Tada je misao vodilja bila: Crkva u Africi u službi pomirenja, pravde i mira: „Vi ste sol zemlje…, vi ste svjetlost svijeta“ (Mt 5,13.14). Dakle, ponovno tema koja bi u potpunosti odgovarala vjerničkim promišljanjima za BiH. Na drugoj strani, riječi kojima su i Busovljaci okupljeni u Folklornu skupinu HKD Napredak, svjedočili papa Franjo je uputio u Sarajevu, a ponajviše su razumljive afričkom uhu. Istaknuvši da je mir proročanska riječ i Božji plan za čovječanstvo, Sveti Otac je na misi na stadionu Koševo poručio: „To je plan koji uvijek nailazi na protivljenja čovjeka i zloga. Tako i u našemu vremenu težnja za mirom i trud oko njegovog postizanja sukobljavaju se s činjenicom da se u svijetu trenutno vode toliki oružani sukobi. To je jedna vrsta trećega svjetskog rata, koji se vodi ‘u dijelovima’ te se, u kontekstu globalne komunikacije, doživljava prava ratna klima.“ Trebamo li svemu ovomu dodati i komparativnu činjenicu uspostave Međunarodnoga suda „pravde“ za prostor bivše Jugoslavije i za prostor Ruande…?

I Bosna i Hercegovina kao i Afrika, u životnom adventu iščekuju dolazak mira. Međutim, za to nije dovoljno sjediti i „u Nebo gledati“ nego valja „stvarati mir“. Na to upućuju etimologija riječi advent (od lat. „adventus“ – „dolazak“) te njezina prvotna denotacija koja je u antičkom svijetu označavala pohod kralja, cara ili imperatora – nekoj provinciji. Tada su se upravitelj te administrativne jedinice kao i njegovi podanici sa strahopoštovanjem trudili sve dovesti u najbolji red jer su znali da pogreške i nered plaćaju vlastitom glavom. Stoga, pripravljati se danas u horizontali svojih svakodnevica na dolazak Božićnoga Kralja Mironosca znači životno „ulagati u nadu mira“ donoseći je svijetu obilježenom nemirom. Središnja Bosna kao kolijevka zdrave katoličke duhovnosti i nepatvorenog hrvatskog domoljublja u bosanskohercegovačkom biotopu, to može pronaći u „vlastitom dvorištu“. Prelistajmo stare fotografije, prisjetimo se u razgovoru kako je to bilo nekoć, pomirišimo naše sokake u predbožićno vrijeme, zagrlimo pogledom naša brda i polja, osluhnimo crkvena zvona, pa ćemo moći osjetiti snagu i nepokolebljivu vjeru naših predaka. To nam je potrebno i danas… Afrički čovjek je crn, ali mu je – kako će to svi hrvatski misionari potvrditi – duša svijetla i unatoč nevoljama radosna. Kod nas je koža bijela, ne dajmo da nam duša postane crna… pripravimo ju za dostojan stan Sinu Božjemu.