Što oči vide i srce poželi, to ruke naprave – može se reći za našu krojačicu Željku Bulaja, koja od 1.6.2006. ostvaruje svoj san kroz šivanje, piše rama-prozor.info.
Koliko nam je poznato, Željka je jedna od rijetkih žena – poduzetnica u Rami koja već 16 godina sa svojim krojačkim salonom radi i opstaje na ovim prostorima. Njezina ustrajnost i upornost svakako su poticajan primjer.
Skromnost je vrlina ove majke trojice sinova koja je naziv radnji dala upravo po njima, po Tadeju i Marku. „Tedimark“ je pravi naziv krojačke radnje. No sad razmišlja kako dodati i trećeg sina Lea koji se nije bio rodio u vrijeme imenovanja radnje.
Željka je ponosna na svoje srednjoškolsko obrazovanje u Prozoru, kao i na doškolovavanje u Sarajevu za modelara konstruktora. Prva je generacija krojača u Prozoru. S ljubavlju i zahvalnošću se sjeća svojih profesorica i profesora iz srednje škole bez kojih ne bi bila to što jest. „Tko je htio naučiti, mogao je“ – Željkine su riječi.
Kao mala znala je rezati odjeću i šivati, pravila je haljinice za lutke koje i danas čuva.
U razgovoru za rama-prozor.info prisjeća se Željka svojih početaka: „Radnju sam otvorila 1.6.2006. godine. U to vrijeme nije bilo nikog za ovaj posao pa sam očekivala da ću uspjeti. No, u listopadu iste godine zbog smrti oca gubim volju i planiram odustati. No, Bog uvijek pošalje u naš život nekoga tko će nas dalje motivirati, pa je tako meni poslao vlasnika prostora u kojem sam radila, g. Sabita Manova. Otišla sam kod njega otkazati najam prostora, a on me ohrabrio, motivirao da nastavim bez obzira na emocionalni pad zbog smrti oca. Da nije bilo Sabita, tko zna što bi bilo sa mnom“ – priča nam Željka.I tako je naša Željka nastavila svakodnevno svoj život provoditi s iglom i koncem u rukama zahvaljujući čovjeku koji joj nije dao da odustane od svog životnog poziva.Zahvaljujući zakonu o registriranju starog obrta, ističe ova krojačica, puno toga je olakšano zbog osiguranja i svega što nosi sa sobom registracija obrta.
O tome da ova žena uživa u svom poslu ne treba ni govoriti, kao ni o ljubavi prema rodnom kraju. Iako joj muž radi vani, u Njemačkoj, ne planira seliti. Smisao svoga života pronalazi ovdje u Rami, pa nam veli: „Još uvijek je ovdje zdrava sredina za odgoj djece. Ovdje je lakše i ljepše među svojima, a ako djeca budu htjeli ići u inozemstvo, neka idu kad budu punoljetni i neka sami izaberu gdje žele.“
Na pitanje je li teško raditi i odgajati sam djecu dok je muž u Njemačkoj, odgovara: „Teško jest, ali čovjek prihvati tu situaciju i ide dalje. S ovom plaćom ovdje teško je riješiti stambeno pitanje, zato nam dobro dođe i jedna plaća u eurima“ – kroz smijeh će nam Željka.
Željkine haljine i modne kreacije krase mnoge naše dame na svadbama, posebno ove godine. Ističe kako su joj najvažnije kreacije koje je radila za članice etno skupine Čuvarice i mažoretkinje. No, posebno iskustvo zahvalnosti, dječje iskrenosti i nevinosti je doživjela od članova ritmičke sekcije iz Osnovne škole Alije Isakovića.
Na pitanje što kažu mušterije na njezin rad, kroz smijeh odgovara: „Pa preda mnom su dobri, a što tamo pričaju kad odu, to ne znam. No, volim kad mi kažu što im se ne sviđa i što treba popraviti.“
Živjeti kao krojačica financijski se može, ali se ne možeš obogatiti na ovom poslu. Cijene su pristupačne našem standardu, mnogi se iznenade često kad čuju cijenu, i to ugodno.
Željkina skromnost i zadovoljstvo malim stvarima vide se u njezinoj rečenici: „Ne želim se bogatiti na drugima, na sirotinji. Meni je plaća i zadovoljstvo mušterije. Mene to hrani i puni. Mnogi mi kažu zašto ne povisim cijenu, puno radiš i nemaš toliko, a oni ne razumiju da čovjeka može usrećiti i sam rad.“
Navodi nam Željka i neka iskustva s djevojkama koje žele neku haljinu, ali si je ne mogu priuštiti. Njima često pomogne i bez naplaćivanja.
Najviše posla ima šivajući haljine za mature i za svadbe.
„Znam ustati i u 3 sata u noći pa raditi kako bih ispoštovala rok narudžbe. Nekad se dogodi da je u jednoj svadbi i 10 mojih haljina.“
U zadnje vrijeme haljine su najtraženija roba, a ovog ljeta zelena boja je bila dominantna. Tu su i neki popravci. Ono što Željki teško pada jest odbiti mušteriju, reći da nema vremena i da ne može stići.
„Pokušavam svima izaći u susret, stoga se često i zapetljam, zaboravim, pa su mnoge narudžbe u zadnji tren. To mi je, nažalost, mana. Ali ipak nitko nije ostao bez haljine, makar je bila gotova u zadnji tren.“
Mnogi ljudi propuste priliku jer je odjevena u radno odijelo koje izgleda kao posao, rekao je T. Edison, a naša Željka je to shvatila, i prihvatila priliku, uhvatila se za posao i ostvaruje lagano svoj san.
Vjerujemo da će svojim kreacijama jednog dana stići i na modne piste, a možda osvoji i zlatnu iglu na nekom od natjecanja.
