Plaši me a i rastužuje činjenica koliko svi kolektivno znamo voljeti mrtve, a da ih ne primećujemo žive. Znamo da prema mrtvom budemo bolji nego što smo ikad prema njemu bili dok je bio živ.
Dok su svi ti mrtvi bili živi, bili su samo jedni od mnogih, bili su nekima nikakvi, mnogima dobri, a samo rijetkima posebni. Kada im tijelo u treptaju oka smrša za onaj 21 gram, svima postaju najbolji, jedinstveni, svoji, talentirani, dobri ljudi.
Kako to da otvoreno pokazujemo emocije, volimo i plačemo, veličamo i nedostajemo tek onda kada se pokojnik više nikada neće vratiti, kada nas više ne može ni vidjeti ni čuti. Kako to da dok smo svi među živima mjerimo, kalkuliramo, traktiziramo, dajemo emocije na kašičicu i čuvamo se, a tek kad je kasno dozvolimo sebi da pokažemo suosećajnost i slabost?
Tkoo nas je tome naučio? Tko nas je od ljubavi odučio? I tko nam je rekao da mrtvom vrijedi reći sve ljepote koje smo mu šutili dok je bio živ? Kako je moguće da svi do jednog znamo da bi trebalo drugačije, a da to drugačije nitko od nas ne radi?
Zašto smo počeli da za nekog tko je emotivan, otvoren i srdačan govorimo da je lud, da je puk’o, da je patetičan. Od kada je iskazivanje ljubavi, divljenja i poštovanja počelo da se kategorizira kao nešto loše? Tko nas je pustio da na toliku stranputicu odemo? Umjesto da o ljubavi govorimo dok glasa imamo, da srce dajemo dok god umije da lupa, mi sve to radimo tek na sahranama kad nečija usta i srce zanijeme zauvijek. Mi se tad raspričamo i rasplačemo umjesto da baš tad zašutimo.
Radimo sve suprotno.
Redosljed nam je izvrnut naglavačke. Među živima komplimenti su izgubili bitku sa sujetama pa više ne mogu biti davani. Volim Te je izgubilo dvoboj sa Strahom od Bola pa se više ne smije izgovarati. Pristojnost je izgubila borbu sa bahatošću pa više ne smije izlaziti na ulice. Dobrota je poražena u konačnom obračunu sa koristoljubljem pa je državnim dekretom zabranjena.
Tako su sujete, strahovi i bahatost na vlasti sve dok smrt ne dođe po svoje. Tada na trenutak uplašeni njenom brutalnoću zaboravimo na sve zabrane pa počnemo javno da volimo, dozvolimo sebi da zaplačemo pred drugima, konačno se pustimo pa kažemo neke lijepe riječi.
Toliko su zakasnele da se u njih ne može ni vjerovati. Tek tad kad je već kasno, uradimo to toliko kratko i tiho da izgleda kao da nam se omaklo. Iako su nam tijela živa, mi iznutra oživimo kao ljudi samo na trenutak i to tek onda kad nam smrt ispred naših noseva zaprijeti utokom željna ruskog ruleta odvodeći preko reda neke nama bliske ili znane. A onda se opet sutradan zaboravimo.
Opet zašutimo, opet odumremo. Zato budimo ljudi dok smo živi, volimo, pomozimo, oprostimo dok za sve to imamo vremena i dok glazba traje.
I ne pričajmo mnogo na pogrebima jer umjesto svega što mi imamo da kažemo o pokojnima znajući ih dok su bili ovdje, bitnije je šta će oni misliti o nama kada odu na onu drugu stranu.
IZVOR: Drukčiji.ba
