spot_img
spot_imgspot_img
Subota, 24 veljače, 2024

Zbog Hrvata središnje Bosne Tuđman je kategorički odbio ponude Izetbegovića o podjeli BiH

Splitskom deklaracijom osiguran je legitimitet angažiranju HV-a na području BiH, za opstanak Hrvata u BiH među najzaslužnijima je HVO

Nakon Zagreba, “Diplomatska oluja”, memoarska sjećanja najdugovječnijeg Tuđmanova ministra Mate Granića, bit će uskoro predstavljena u Vitezu. Granić, koji je bio sudionik potpisivanja najvažnijih međunarodnih sporazuma za BiH, za Večernji list uoči promocije govori o važnosti prostora središnje Bosne, kao i povijesnoj ulozi humanitarnog projekta “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” u razbijanju medijske blokade o stradanjima Hrvata u središnjoj Bosni, diplomatskim aktivnostima koje su prethodile potpisivanju mirovnih sporazuma, jačanju zajedništva hrvatskog naroda u BiH i RH…

Svojom najopasnijom misijom Granić smatra zatvaranje logora u Dretelju. Za Večernjak je govorio i o odnosu predsjednika Tuđmana i Izetbegovića, pomoći koja je preko RH stigla u BiH, Splitskoj deklaraciji, prihvatu izbjeglica iz BiH, o dolasku mudžahedina u BiH i odlasku iz nje. Za opstanak Hrvata u BiH najvažnijim smatra osnivanje HDZ-a BiH i HVO-a, potom HR Herceg Bosne, ali i pomoć Hrvatske, vojnu, humanitarnu, financijsku i diplomatsku, te u konačnici međunarodne sporazume koji hrvatskom narodu u BiH jamče jednakopravnost narušenu pojedinim naknadnim intervencijama visokih predstavnika u BiH. Dotiče se i aktivne uloge RH u savezništvu sa SAD-om u zaustavljanju rata u BiH. “Diplomatska oluja”, kaže njezin autor, knjiga je pisana radi istine, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, u kojoj BiH vidi kao funkcionalnu i uspješnu europsku državu u kojoj će sva tri konstitutivna naroda imati ista prava, kao i svi građani BiH.

Večernji list: Nakon Zagreba, uskoro ćete drugo dopunjeno izdanje svoje knjige “Diplomatska oluja”, svoja sjećanja kao najdugovječnijeg Tuđmanova ministra, predstaviti u Vitezu. Zašto baš u Vitezu i srcu središnje Bosne, a ne, recimo, u Sarajevu, Mostaru ili bilo gdje drugdje?

– Nekoliko je razloga za tu odluku. Za početak, emotivno sam vezan uz opstanak hrvatskog naroda u središnjoj Bosni, a pitanje središnje Bosne bilo je vrlo važno tijekom washingtonskih, bečkih i daytonskih pregovora. Drugi razlog je upornost vodećih ljudi Europskog doma u BiH iz Viteza da se promocija drugog, dopunjenog izdanja moje memoarske knjige “Diplomatska oluja” održi u Vitezu. Treći razlog je humanitarni konvoj “Bijeli put”, koji je dogovoren u mom uredu s prof. Slobodanom Langom. Inicijativa, organizacija i provedba bile su u rukama hrabrih i domoljubnih organizatora konvoja.

Večernji list: U svojoj knjizi pišete da je pokojnom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu središnja Bosna bila posebno u srcu. Iz vašeg prethodnog odgovora zaključujem da je taj osjećaj senzibiliteta za ovaj prostor uspio prenijeti i na svoje najbliže suradnike.

– Točno je da je središnja Bosna bila u srcu prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i da je taj sentiment uspio prenijeti na svoje najbliže suradnike, a posebno na ratnog ministra obrane Gojka Šuška i mene. Ne treba zaboraviti da je u dvama navratima (Bad Godesberg, 10. siječnja, i Ženeva, 17. siječnja 1994.) predsjednik Tuđman odbio prijedlog predsjednika Alije Izetbegovića da uzmemo sve južno od Prozora do Neretve, a Mostar po pola. Odgovor predsjednika Tuđmana bio je isti: “Ne možemo to prihvatiti, Alija. Ne mogu Hrvate u središnjoj Bosni ostaviti same.” Predsjednik Tuđman nije dijelio BiH. Prihvatio je sve mirne planove za BiH (Cutileirov, Vance-Owenov, Owen-Stoltenbergov), a u washingtonskim i daytonskim pregovorima Hrvatska je bila glavni partner i saveznik SAD-a za zaustavljanje rata u BiH, najprije između Hrvata i Bošnjaka (Washingtonski sporazum) te nakon toga na cijelom području BiH (Daytonski sporazum). Toliko o dijeljenju BiH.

Večernji list: Kako je predsjednik Tuđman doživljavao Aliju Izetbegovića kao pregovarača, osobito nakon njegove poznate izjave da napad JNA na selo Ravno nije njegov i njihov, muslimanski, rat te činjenice da su se pripadnici njegova naroda u puno manjem obujmu pripremali za agresiju na BiH u odnosu na Hrvate u BiH, koji prva ratna iskustva stječu već na ratištima u Hrvatskoj te prednjače u osnivanju postrojbi HVO-a?

– Predsjednik Tuđman poštivao je predsjednika Predsjedništva BiH i predsjednika SDA kao legitimnog lidera Bošnjaka u BiH, ali između njih nije bilo kemije. Osobno sam s predsjednikom Izetbegovićem bio u vrlo dobrim i korektnim odnosima, a posebno u pripremi Splitske deklaracije i tijekom daytonskih pregovora. Točno je da Bošnjaci i njihovo vodstvo nisu bili pripremljeni na velikosrpsku agresiju u BiH, nakon agresije na Hrvatsku i kratkotrajnog rata u Sloveniji, te da su na početku rata imali i krive političke procjene razvoja događaja. Organizacija Hrvata u HVO bila je vrlo mudra i hrabra odluka koja je vrlo zaslužna za opstanak Hrvata u BiH.

Večernji list: Koliko su Hrvati u BiH i dio njihova političkog rukovodstva i sami doprinijeli položaju u kojem se i danas nalaze boreći se za jednakopravnost, a s Hrvatskom nose i teret haaške presude čelnicima Herceg Bosne o postojanju udruženog zločinačkog pothvata? Krenimo od logora u Hercegovini i goleme štete koju su nanijeli ne samo onima koji su tamo bili zatvoreni već i samoj Hrvatskoj i njezinoj borbi za međunarodni ugled, preko Ahmića i Stupnog Dola, zločina koji, bez obzira na sve što im je prethodilo, nemaju niti mogu imati opravdanje.

– Ni jedan zločin ne smije se opravdati i svaki se mora osuditi. Najviše zločina u BiH počinila je srpska strana, uključujući i Srebrenicu, zločin genocida, te su prvi otvorili zatočeničke logore. Ali, zločine su počinile i hrvatska i bošnjačka strana te su obje imale zatočeničke logore. Mnogo veću medijsku i reputacijsku štetu imala je hrvatska strana. Republika Hrvatska je odlučujuće pomogla u rješavanju ovog problema, posebno u zatvaranju Dretelja, kao i u rješavanju cijelog humanitarnog kompleksa. Hrvatska je zbrinula oko 700.000 izbjeglica iz BiH (Hrvata i Bošnjaka), a još 300.000 izbjeglica je preko RH otišlo u treće zemlje – i sve bez ijednog incidenta. Sva humanitarna i vojna pomoć za Bošnjake došla je preko Hrvatske. To se nikad ne smije zaboraviti. Najteži međunarodni položaj RH bio je početkom 1993. godine kada je međunarodna zajednica neka događanja u BiH, vezana uz Hrvate, povezivala s RH.

Večernji list: U knjizi kažete da je zatvaranje Dretelja bila vaša najizazovnija misija, ali ste u njoj uspjeli zahvaljujući, među ostalim, nekim ljudima, osim zaboravljenog Tome Šakote, ali i Jadranka Prlića, uz punu potporu predsjednika Tuđmana. Kako je u najkraćem izgledala ta misija koju opisujete u svojoj knjizi i je li uloga Dretelja bila ključna u smjeni Mate Bobana?

– Od povjerljivih ljudi na terenu doznao sam da Hrvati imaju barem dva logora za Bošnjake, a Bošnjaci barem dva za Hrvate. Hrvati u BiH imali su logore u Dretelju i Gabeli, a Bošnjaci u Konjicu i Jablanici. Rodonačelnici logora su bosanski Srbi i Republika Srpska. Svijet se, dakako, zgražao nad potresnim snimkama ispaćenih Bošnjaka i Hrvata u Omarskoj i Manjači. Shvatio sam da trebam žurno djelovati jer bilo kakve usporedbe Hrvata u BiH s bosanskim Srbima rušile su i vjerodostojnost Hrvata u BiH i Republike Hrvatske. Nažalost, CNN je nekoliko dana poslije objavio potresnu reportažu o Dretelju. O svemu što sam doznao o logorima, posebno Dretelju, odmah sam obavijestio predsjednika Tuđmana. Predložio sam mu da žurno uputi pismo Mati Bobanu sa zahtjevom da odmah oslobodi zatočenike i zatvori sve logore koje je osnovao HVO te da poštuje Ženevske konvencije. Predsjednik se odmah složio. Za sat vremena dobio sam prijedlog pisma predsjedniku, koji je on na svom memorandumu potpisao bez ikakve izmjene. Dogovorili smo se da ja u sljedećih nekoliko dana posjetim Dretelj i pomognem pri zatvaranju logora. Isto tako da s Harisom Silajdžićem dogovorim da on posjeti logor u Konjicu, u kojemu su Bošnjaci držali Hrvate, te da se u skladu s našim dogovorom i Makarskom deklaracijom puste svi zatočeni. Molio sam predsjednika da o svemu obavijesti Gojka Šuška kako bi on o mojoj misiji obavijestio HVO.

Zatvaranje Dretelja bila je jedna od najizazovnijih misija u mom životu, vjerojatno i najopasnija. Za nju je zaslužna mala skupina hrabrih ljudi koji su bili izloženi prijetnjama i ucjenama, ali su uz moju i podršku predsjednika Tuđmana izdržali do kraja. Samo ću jednu osobu posebno izdvojiti, riječ je o Tomi Šakoti, čije sam imenovanje za zapovjednika logora uspio ishoditi od HVO-a. To sam uspio uz pomoć Jadranka Prlića i podršku predsjednika Tuđmana te zahvaljujući preciznim informacijama koje sam dobivao od našeg Veleposlanstva u Sarajevu, tada dislociranog u Međugorje. Tomo Šakota uspio je u nekoliko dana poboljšati uvjete života u logoru, nahraniti zatočenike i uspostaviti sigurnost za njih te je, na moj prijedlog, Međunarodnom odboru Crvenog križa odmah dopustio pristup logoru. Kad sam došao u Dretelj, prethodno primivši izvješće zapovjednika Šakote o stanju u logoru, odmah sam posjetio zatočenike i razgovarao s njima. Njih više stotina bilo je smješteno u nekadašnjem skladištu goriva, na temperaturi do 40 stupnjeva. Bili su prestrašeni, mršavi, nisu mnogo govorili niti su se žalili, jedino su me neki molili da ih se razmijeni ili pusti. Njih pedeset pušteno je odmah tijekom mog boravka u Dretelju, ratni zatočenici razmijenjeni su prema sporazumu Granić -Silajdžić, a njih šesto prihvatila je Hrvatska i kao izbjeglice smjestila u hotele na otoku Korčuli. Važnu ulogu u tome imao je Vladin Ured za prognanike i izbjeglice, koji je vodio Adalbert Rebić. Logor Dretelj je zatvoren, a zapovjednik Tomo Šakota ostao je bez posla i nitko ga nije htio zaposliti. Toga hrabrog i časnog čovjeka, koji je iznimno pridonio zatvaranju te loše priče za hrvatske interese, zaposlio sam u Generalnom konzulatu u Mostaru, gdje je ostao do umirovljenja, a predsjednik Tuđman ga je na moj prijedlog odlikovao visokim odličjem za iskazanu hrabrost. Od toga sam trenutka i sam postao meta dijela hrvatskih radikala u BiH. Smjena Mate Bobana je kompleksnije pitanje. O tome sam u knjizi precizno pisao. Svi naši prijatelji u svijetu, a posebno SAD, Njemačka i Sveta Stolica, to su od predsjednika Tuđmana izričito tražili. Dretelj je samo jedna epizoda.

Izvor: Večernji list

Večernji list: Kakva sjećanja imate o suradnji s Gojkom Šuškom, kojega je predsjednik Tuđman zadužio za Hrvate u BiH? Je li, po vašem mišljenju, Šušak odgovorio ovom teškom zadatku?

– Suradnja s ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom bila je odlična, posebno u zaustavljanju rata i uspostavi mira u BiH. Ministar Šušak odigrao je vrlo važnu ulogu u pomoći RH oko organizacije HVO-a, ali i u provedbi Washingtonskog sporazuma. Uspostavio je odlične odnose s Ministarstvom obrane SAD-a, posebno ministrom W. Perryjem. Imao je važnu ulogu u daytonskim pregovorima i bio je čovjek kojega je predsjednik Tuđman izuzetno volio i poštivao.

Večernji list: Jedan od odgovora bošnjačke Armije RBiH na logore u Hercegovini bilo je ne samo otvaranje logora u Jablanici i Konjicu. Poslije su, ovog puta pokušavajući provesti plan vojnog zauzimanja središnje Bosne, otvarali brojne logore za Hrvate i na ovom prostoru, od Zenice preko Busovače pa do Bugojna. Kako objašnjavate činjenicu da ekipa CNN-a, koja je bila u Dretelju, nije posjetila, recimo, logore u Bugojnu, da se još uvijek traga za tijelima 15 nasilno odvedenih logoraša, a da je od 21 nestalog njih 11 evidentirao Međunarodni crveni križ? Je li bilo načina izboriti se za toliko potrebnu medijsku pozornost za ratna stradanja, posebice hrvatskog naroda u središnjoj Bosni, koja Hrvatima u BiH, čini mi se, i danas nedostaje?

– Washingtonskim sporazumom učinjen je preokret i u medijskoj percepciji Hrvata u BiH, koja je vratila međunarodnu vjerodostojnost i ugled. Napominjem da smo krajem prosinca 1993. i početkom siječnja 1994. godine bili u ozbiljnoj opasnosti od sankcija Vijeća sigurnosti UN-a. Ali Washingtonskim sporazumom i svim prethodnim diplomatskim aktivnostima sve se iz temelja promijenilo i RH je bila glavni partner i saveznik SAD-a u zaustavljanju rata i uspostavi mira u BiH.

Večernji list: Tko je, po vašem mišljenju, zakazao? Jer za Ahmiće, recimo, zna cijeli svijet, a za Trusinu, koja se dogodila istoga dana, gotovo nitko, jednako kao ni za Doljane, Grabovicu, Uzdol i sve ostale zločine nad Hrvatima u dolini Neretve?

– Glavni problem bila je ukupna, loša percepcija vodstva Hrvata u BiH, posebno Mate Bobana, koja nije odgovarala realnom stanju na terenu, kao što vi točno kažete. To sam kao ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade RH odmah osjetio u razgovorima s Madeleine Albright, Klausom Kinkelom i J. L. Tauranom, kasnije mojim velikim prijateljima i prijateljima RH. Važnu pozitivnu ulogu imao je i Krešimir Zubak, tada predsjednik Hrvatske Republike Herceg Bosne, koji je na tom mjestu zamijenio Matu Bobana. Najsposobniji, najkompetentniji i najtvrđi pregovarač s bošnjačke strane bio je Haris Silajdžić. Dio međunarodne zajednice, posebno Velika Britanija i Francuska, bio je u to vrijeme posebno nesklon Hrvatima u BiH, ali i Republici Hrvatskoj.

Večernji list: Vratimo se na prostor središnje Bosne koji je bio i ostao strateški važan za opstanak Hrvata, ali i BiH. Je li humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu”, uz dopremanje lijekova i hrane, bio ujedno i pokušaj razbijanja medijske blokade o ratnim strahotama koje su te ´93. prolazili Hrvati u središnjoj Bosni, konkretno u enklavi Lašvanska dolina u kojoj se u potpunom okruženju Armije RBiH nalazilo 70 tisuća ljudi?

– Kada mi je Slobodan Lang, veliki humanitarac i čovjek, u mom uredu predložio ideju organiziranja humanitarnog konvoja za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu, shvatio sam sve potencijale ove sjajne ideje. To je svakako razbijanje političke, medijske i humanitarne blokade za 70.000 Hrvata u središnjoj Bosni koji su bili okruženi Armijom BiH. Odmah sam nazvao predsjednika i kazao mu za ideju humanitarnog konvoja i sve potencijale ove ideje, a završio ocjenom “slanje Langa u središnju Bosnu je sjajna stvar”. Organizatori konvoja na čelu s Hermanom Vukušićem i Slobodanom Langom obavili su sjajan posao i najzaslužniji su za veliki uspjeh ovoga konvoja. Slobodan Lang zvao me dva puta na dan da me izvijesti o događanjima na terenu. U dva navrata razgovarao sam s Alijom Izetbegovićem, a jednom i s Harisom Silajdžićem radi svladavanja problema na terenu. Konvoj se na kraju ipak probio do Nove Bile i čudesne bolnice u središnjoj Bosni. Za to su najzaslužniji organizatori konvoja Herman Vukušić stariji i Slobodan Lang, ali i svi dragovoljci konvoja pojedinačno. Nažalost, humanitarni konvoj imao je i jednu žrtvu – ubijen je vozač Ante Vlaić, dragovoljac i hrvatski domoljub, na čijem je veličanstvenom pogrebu bio velik broj građana Zagreba i domoljubno orijentiranih političara. Za boravka u Novoj Biloj Lang je dao više zapaženih intervjua, a u jednom trenutku spojio me je na mobitel i s generalom Blaškićem, koji je na mene ostavio odličan dojam. Bio je to odgovoran čovjek, jedan od najzaslužnijih što središnja Bosna nije pala. Kazao sam mu da izdrži još barem dva mjeseca i da će rat vjerojatno završiti. Odgovorio mi je kako bi najviše želio da rat završi odmah. Humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” obavio je hrabro i časno svoju povijesnu misiju.

Večernji list: Koliko je “Bijeli put” uspio razbiti tu blokadu, ali i pokazati zajedništvo hrvatskog naroda od Hrvatske preko Hercegovine? Kažete da je njegova uloga bila povijesna.

– Humanitarni konvoj za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu razbio je medijsku blokadu Hrvata u središnjoj Bosni, donio je značajnu medicinsku i drugu pomoć, snažno je utjecao na zajedništvo hrvatskog naroda u BiH i RH i upozorio je cijeli svijet na situaciju u kojoj se nalaze Hrvati u središnjoj Bosni. Ovaj konvoj snažno nam je pomogao u svim diplomatskim aktivnostima, a posebno u washingtonskim pregovorima.

Večernji list: Ono što mnogi Hrvati u BiH i danas osjećaju, a posebice u središnjoj Bosni, i dalje je medijska blokada i taj gorak okus nepravde. Primjerice, nedaleko od mjesta gdje ćete predstaviti svoju knjigu granata ispaljena s položaja Armije RBiH 10. lipnja 1993. u vrijeme primirja ubila je osmero djece na košarkaškom igralištu, a više ih je ranila. Djeca su u nekim stranim medijima predstavljena kao bošnjačke žrtve. Za zločin nitko nije odgovarao. Od istrage za ubojstvo trojice sinova i supruga srednjobosanske majke Sarafine Lauš iz Travnika nedavno se odustalo. Sličan teret nepravde snosi i Anica Jurić iz Kaknja, pred čijim očima su joj 13. lipnja 1993. ubijena trojica sinova i suprug, a ona je ranjena i zarobljena. Kao dugogodišnji diplomat, mislite li da je postojao način razbiti tu medijsku blokadu i dopustiti Hrvatima središnje Bosne da i oni ispričaju svoju priču o stradanjima, ne negirajući to pravo i drugima, da i njihove žrtve imaju jednaku vrijednost pred pravosuđem? Jedan od zapovjednika HVO-a u Lepeničkoj dolini znao je kazati da se istina o stradanju Hrvata u ovom dijelu BiH ne zna ni u Sarajevu, ali ni u Mostaru ni Zagrebu! Kako to do nas nije doprla ta diplomatska i medijska oluja i rastjerala oblake koji su sakrili istinu do današnjih dana?

– Humanitarni konvoj za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu razbio je medijsku blokadu Hrvata u središnjoj Bosni u to vrijeme. Na svim diplomatskim pregovorima na središnju Bosnu se posebno mislilo. Ali zadaća je svih nas, bivših i sadašnjih političara, diplomata, medija, pravosuđa i svih javnih djelatnika, boriti se za istinu o središnjoj Bosni vodeći računa da svaki zločin, koji je bilo tko počinio, treba biti osuđen, rasvijetljen i procesuiran.

Večernji list: U knjizi spominjete da ste u okupiranom Sarajevu proveli noć s 13. na 14. studenoga 1993. Jeste li imali spoznaje da su 13. studenoga u Fojnici ubijeni gvardijan i vikar fra Nikica Miličević i fra Leon Migić?

– U ratnom Sarajevu boravio sam radi pregovora i potpisivanja Sarajevske deklaracije o zaustavljanju sukoba Hrvata i Bošnjaka, slobodi kretanja humanitarnih konvoja te razmjeni zatočenika po modelu “svi za sve”. O tome sam detaljno pisao u svojoj knjizi. Nisam imao informacija o ubojstvu gvardijana i vikara fra Nikice Miličevića i fra Leona Migića jer se to tog dana dogodilo, o čemu sam bio informiran kad sam došao u Zagreb.

Večernji list: Da su Hrvati u BiH uspjeli ispričati svoju priču o ratnim stradanjima i progonu, koji su bili najteži u središnjoj Bosni, a potom i dolini Neretve, naravno uvažavajući i tešku žrtvu Hrvata Posavine i zločina koji su ondje počinile srpske snage brišući s lica zemlje neka mjesta poput Briševa, mislite li da bi se uz predsjednika Tuđmana vezalo puno manje kontroverzi vezanih upravo uz BiH?

– Sve naše diplomatske aktivnosti od ljeta 1993. g. do potpisivanja Washingtonskog i Daytonskog sporazuma bile su usmjerene na zaustavljanje rata i uspostavu mira u BiH, ali predsjednik Tuđman je u svemu tome imao ključnu ulogu. U svim pregovorima imao sam njegovu punu podršku i to su naši saveznici i partneri dobro znali, posebno SAD. Informacije o stvarnim događanjima na terenu i stradanjima Hrvata u tome su nam puno pomogle.

Večernji list: U svojoj knjizi pišete o poznatoj činjenici koju ste spomenuli i u ovom razgovoru, a to je da je Hrvatska u ratu, u vremenu u kojem je i sama krvarila i grčevito se borila za oslobađanje okupiranih teritorija te za međunarodno priznanje, primila 700 tisuća izbjeglica, dobrim dijelom Bošnjaka. Zašto se ta činjenica zaboravlja i prešućuje, kako to objašnjavate?

– O toj činjenici se zaista malo govori i piše. U dvama navratima je u RH tijekom vikenda došlo po 60.000 izbjeglica (Hrvata i Bošnjaka). Prvi put krajem svibnja 1992. u Dalmaciju i drugi put od 11. do 13. srpnja 1992. u Slavoniju. Za izbjeglice smo osigurali dostojanstven smještaj i život, zdravstvenu skrb, nastavu i vjersku službu. Sve, bez i jednog incidenta. Takav slučaj u modernoj povijesti Europe do tog vremena nije zabilježen i na to kao država i narod možemo biti izuzetno ponosni. Ključnu ulogu u tome imao je Vladin ured za prognanike i izbjeglice na čelu s prof. Dr. Adalbertom Rebićem, teologom, kojega je Vlada demokratskog jedinstva na moj prijedlog utemeljila u studenome 1991. godine.

Večernji list: Ono što se u bošnjačkoj javnosti prešućuje jesu i sva nastojanja Hrvatske, osobito diplomatska, najprije da se spriječi širenje rata u BiH, ali i vojna pomoć u naoružanju ne samo HVO-a već i Armije RBiH, kao i pomoć u oslobađanju okupiranih dijelova BiH koju je tražilo bošnjačko političko vodstvo s Izetbegovićem na čelu, od Splitskog sporazuma do Oluje. Kako gledate na takvu politiku kratkog i selektivnog pamćenja i kome ona kao takva najviše štete nanosi?

– Gotovo sva vojna i humanitarna pomoć Bošnjacima došla je preko Hrvatske, a Splitska deklaracija, potpisana 22. svibnja 1995. godine između predsjednika Tuđmana i predsjednika Izetbegovića, spriječila je pad Bihaća, osigurala legalno i legitimno djelovanje Hrvatske vojske u BiH, s HVO-om i Armijom BiH u oslobađanju više od 20% teritorija BiH, što je dovelo do daytonskih pregovora i Daytonsko-pariškog sporazuma. To su činjenice i jedan od motiva za pisanje knjige “Diplomatska oluja”, prema kojoj su Menorah film i HRT snimili dokumentarnu seriju od osam epizoda.

Večernji list: U BiH, a posebice kod Bošnjaka, imamo dugogodišnju pojavu izjednačavanja krivnje pokojnog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića za rat u BiH. Kako je to moguće s obzirom na potpuno različitu ulogu koju su imali, počevši od demokratskih procesa u bivšoj državi pa do uloge agresora i žrtve koja je ovakvim izjednačavanjem potpuno zamijenjena?

– Slobodan Milošević je najodgovorniji za velikosrpsku agresiju, najprije na Republiku Hrvatsku, a nakon toga i na BiH, kao i za sve počinjene zločine. Predsjednik Tuđman je najzaslužniji, uz hrvatske branitelje i Vladu demokratskog jedinstva, za obranu od velikosrpske agresije i stvaranje suverene, demokratske, međunarodno priznate hrvatske države. Predsjednik Tuđman je, uz SAD te pomoć Sv. Stolice i Turske, najzaslužniji za zaustavljanje rata i uspostavu mira u BiH. To, kao glavni pregovarač s hrvatske strane, sa svim ovlastima, mogu vjerodostojno posvjedočiti.

Večernji list: Kad govorimo o selektivnom pamćenju, mnogi su zaboravili i da su mudžahedini na poziv Alije Izetbegovića preko Hrvatske došli u BiH te ondje počinili teške zločine nad Hrvatima, osobito u središnjoj Bosni. Je li bilo načina zaustaviti njihov dolazak te predvidjeti da oni nisu nikakvi humanitarci kako su se predstavljali?

– Točno je da su mudžahedini najčešće dolazili u BiH kao humanitarci i da su počinili mnoge zločine. Hrvatska diplomacija je najviše pomogla SAD-u u akciji odlaska mudžahedina iz BiH. Osobno sam u Beču, u lipnju 1996. godine, predao popis mudžahedina u BiH posebnom izaslaniku predsjednika Clintona Johnu Kornblumu. O tome sam u ovoj knjizi pisao.

Večernji list: Što je, po vašem mišljenju, bilo ključno za opstanak hrvatskog naroda u BiH, je li to osnivanje Hrvatskog vijeća obrane, suradnja s Hrvatskom vojskom, osnivanje Herceg Bosne ili sve navedeno zajedno?

– Za opstanak hrvatskog naroda značajno je više stvari. Prvo, to je osnivanje HDZ-a BiH, temeljne stranke hrvatskog naroda u BiH. Drugo je stvaranje HVO-a i pomoć RH (vojna, humanitarna, financijska, diplomatska). Treće, to je stvaranje Hrvatske Republike Herceg Bosne, bez obzira na neke kontroverze oko vodstva, posebno Mate Bobana, jer je hrvatski narod bio ravnopravno zastupljen u mirovnim pregovorima. Četvrto, to je potpisivanje Washingtonskog sporazuma, kojim je hrvatski narod proglašen jednim od konstitutivnih naroda Federacije BiH u BiH. Peto, to je potpisivanje Splitske deklaracije, kojom je RH dala značajan doprinos u opstanku BiH kao države. I šesto, to je potpisivanje Daytonsko-pariškog sporazuma, kojim je zajamčena konstitutivnost hrvatskog naroda i zaštita vitalnih interesa. Nažalost, nakon nekih odluka visokih predstavnika ova temeljna načela su dovedena u pitanje, posebno u izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Večernji list: Mislite li da će vaša knjiga, dopunjeno izdanje “Diplomatske oluje”, doprinijeti boljem razumijevanju stanja i odnosa u samoj BiH, ali i razbiti mitove o njezinoj podjeli iniciranoj iz Zagreba, o Banovini Hrvatskoj od koje se, kako sami pišete u knjizi, u samom startu odustalo, već nakon međunarodnog priznanja Hrvatske?

– Ovo je knjiga tvrdih činjenica glavnog hrvatskog pregovarača s Bošnjacima, ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade RH. Knjiga je pisana radi istine, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Moja želja je uspješna, teritorijalno integrirana, europski orijentirana, funkcionalna BiH, uspješna europska država u kojoj će sva tri konstitutivna naroda imati ista prava, kao i svi građani BiH. Čvrsto vjerujem da će Hrvatska biti glavni zagovaratelj i podupiratelj BiH na europskom putu. Vlada Andreja Plenkovića u svom je mandatu više učinila za Hrvate u BiH nego sve vlade RH od 2000. godine do dolaska Andreja Plenkovića na čelo hrvatske Vlade i HDZ-a 2016. godine, a na temeljima Daytonsko-pariškog sporazuma, kojega je RH supotpisnica. To se posebno odnosi na zaštitu vitalnih interesa hrvatskog naroda u BiH i kandidaturu BiH za EU. Ohrabrujući su sastanci i razgovori premijera Andreja Plenkovića i predsjedateljice Vijeća ministara BiH Borjane Krišto te ministara vanjskih poslova RH i BiH Gordana Grlića Radmana i Elmedina Konakovića.

Večernji list: Kao dugogodišnji diplomat, još u doba rata osjetili ste izraženu želju koja je dolazila od dijela bošnjačkih političara da se BiH uredi kao islamska država. Kad danas gledate na takve ideje, imate li dojam da se od njih ikada odustalo?

– Unitarna BiH nikome ne bi koristila. Ona nije realna jer bi dovela u pitanje samu BiH kao državu. Posljednji politički događaji nakon parlamentarnih izbora u BiH ulijevaju optimizam i nadu u poštivanje temelja Daytonsko-pariškog sporazuma i europski put BiH, a protiv su bilo kakvog separatizma ili unitarizma.

Večernji list: Desnica i ekstremizam bilo koje vrste, po vašem mišljenju, nikad nisu bili dobro rješenje ni za Hrvatsku ni za BiH. Koji je to put prihvatljiv za obje zemlje, i Hrvatsku i BiH, i što učiniti da svijest o prijateljstvu dviju zemalja ojača?

– Republika Hrvatska i BiH dvije su susjedne, prijateljske države, upućene jedna na drugu, koje imaju državnu granicu dužu od 1000 km. Hrvatski narod u BiH je konstitutivan narod, a Bošnjaci u RH imaju najbolje uređena prava od svih država EU. Naša gospodarska suradnja je u usponu, ali i kulturna, sportska i znanstvena. Hrvatska je spremna dati svaku pomoć BiH na putu prema EU.

Večernji list: Koliko vas je rat u Ukrajini motivirao za dopunjeno, drugo izdanje knjige jer duboko sam uvjerena da ratove u bilo kojem dijelu svijeta, kao dugogodišnji diplomat, kao uostalom i svi koji su ih jednom doživjeli, osjećate na poseban način.

– Brutalna ruska agresija na Ukrajinu uzdrmala je temelje međunarodnog poretka uspostavljenog nakon Drugog svjetskog rata te nakon pada Berlinskog zida, kada je srušen komunizam u središnjoj i istočnoj Europi te uspostavljena multilateralna suradnja, uz jačanje liberalne demokracije. To su bile godine nade. Posljednjih desetak godina predsjednik Putin radio je na ponovnom jačanju bipolarnog poretka, uz geostratešku ravnotežu između Zapada i Ruske Federacije u Europi, sa snažnim utjecajem na zemlje međuprostora od Crne Gore, Sjeverne Makedonije, Srbije, entiteta Republike Srpske, Gruzije, Moldavije. Govorio sam o geostrateškoj ravnoteži. Posljednjih godina značajno je vojno, gospodarski i politički ojačala Kina sa značajnim utjecajem na mnoge zemlje Azije, Afrike i Južne Amerike. Danas možemo govoriti o novom multipolarnom poretku. To sve ukazuje da su jedinstvo i zajedništvo EU-a i NATO-a nikad važniji, kao pomoć i podrška Ukrajini da se obrani od brutalne velikoruske agresije.

Večernji list: Nakon Zagreba i Viteza, gdje planirate treću promociju knjige i ima li datum promocije poseban povod?

– Još nije konačno odlučeno. Mnogo je poziva, posebno iz Beča, Berlina, Münchena, ali i iz RH. Ali je vrlo vjerojatno da će sljedeća promocije knjige i dokumentarne serije biti u Europskom parlamentu u povodu obilježavanja 10. godišnjice ulaska RH u EU. Na temelju materijala dokumentarne serije redatelj Kristijan Milić i producenti Fran i Igor Prižmić snimit će film (hrvatsku i englesku verziju).

Izvor: Večernji list

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti

LM