Voćke se sade u doba mirovanja vegetacije u jesen ili u proljeće. Bolje je to obaviti rano u jesen nego u proljeće, no ako se odlučimo za proljeće, onda to treba obaviti što prije.
Sadnica posađena u ranu jesen, dakle do kraja listopada, eventualno početka studenog, ima povoljnije uvjete za učvršćenje u tlu i obnovu povrijeđene korijenove mreže. Tada je tlo još uvijek toplo i vlažno pa odmah počinje rast korijenja. Njegova mreža obraste tanjim vlasastim korijenjem, a na mjestu oštećenja debljih, rane zacijele, odnosno razviju se kalusi iz kojih se nastavlja produženi rast novima. Osim toga, iznad njih se slegne tlo te se uspostavi dobra dodirna površina između čestica tla i površine korijenja, pojašnjava prof.dr.sc. Ivo Miljković u knjizi Opće voćarstvo.
U rano proljeće, prije početka pupanja i listanja, nastavlja se njihov intenzivan rast, mreže mu se razvijaju i postanu sposobne opskrbljivati nadzemni dio potrebnom količinom vode i hranjivih tvari.
Zbog navedenog se voćke bolje primaju, a ujedno brže i bolje rastu tijekom prve godine nakon sadnje.
Oprezno kod teških tala
No, treba imati na umu da ako se sade kasno u jesen na teškim, dakle ilovastim ili ilovasto-glinenim i vlažnim tlima, tada je u sjevernim i hladnim područjima lošiji uspjeh u radu jer se javljaju razne neželjene posljedice.
Naime, ako voćke kasno sadimo, kada je tlo već hladno i odviše vlažno, neće odmah početi rast i obnavljanje korijenja niti će obrasti novim vlasasastim, već tek u proljeće kada se tlo zagrije. Za to vrijeme ono ne da se ne obnavlja, nego na njemu nastaju razne ozljede kao što su pozebe, truljenja na mjestima gdje su ozljeđeni deblji dijelovi tijekom vađenja iz rasadnika ili trapa i sl.
Na ovakvim se područjima jesenska sadnja obavlja samo na vrlo prikladnim lakšim, dakle pjeskovitim i pjeskovito-ilovastim tlima, koja imaju dobru vodo-propusnost, tj. koja previše ne zadržavaju vodu.
U toplim južnim područjima može se saditi tijekom čitave jeseni, pa čak i zimi ako povoljne temperature duže traju, tj. ako su zime blage.
Sadnja u proljeće
Ranija sadnja u proljeće bolja je od tzv. zakašnjele jer se mreža obnovi i obraste novim korijenjem prije početka rasta nadzemnih organa te ih bolje opskrbiti vodom i hranivima.
S druge strane, kasna proljetna sadnja ima niz nepovoljnih posljedica. Prije svega, korijen se ne pripremi i ne ravzija dostatno pa ne može nadezemni dio opskribti potrebnom količinom vode i hranjivih tvari. Naime, rast nadzemnog dijela počinje gotovo u isto doba kad i obnavljanje korijenja nakon sadnje.
Kada zbog povoljnih temperatura zraka počne vegetacija nadzemnog dijela, onda se od korijena zahtijeva dosta vode. No kako on još nije sposoban da ga opskrbljuje vodom, a kamoli hranivima, dolazi do zastoja, usporenja i nedovoljnog rasta mladih voćaka tijekom proljeća i ljeta. One u prvoj godini ne postignu dobru, a često ni zadovoljavajuću razvijenost.
Osobito nepovoljna je kasna proljetna sadnja u toplim južnim područjima gdje zbog neravnomjernog rasporeda padalina često nastupi suša. Mlade voćke nakon sadnje jače trpe od suše jer im je korijenje slabo razvijeno te ima relativno malu apsorpcijsku površinu. Zbog toga se često voćke slabo prime, a ako se i prime, ne postignu u istoj godini dobru razvijenost.
Izvor: agroklub.com
