Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te.
Preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke pile aspirine kad ih je boljela glava, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu išle na testiranje za dijabetes.
U to vrijeme upozorenja poput „čuvati daleko od dohvata djece“ na bočicama s lijekovima, vratima i ormarima – nisu postojala. Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama.
Mi, kada smo imali 10, 11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet. Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama. Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u velikim trgovačkim centrima. Dijelili smo bočicu Cocte ili Cole s našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga.
Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi maslac, ali nismo bili debeli zato što smo se STALNO IGRALI VANI.
Izlazili smo iz kuće ujutro i po cijeli smo se dan igrali skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i Indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostaloga što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše. Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice; nismo imali 99 kanala na televiziji… I nikad nije bilo problema… Provodili smo cijele dane praveći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali smo se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica – naučili smo kako riješiti problem.
Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole. Nama nisu prodavali drogu ispred škole…
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice; nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms… MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA!
Naše su generacije dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost… Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga.
Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica! Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku.
U stvari, bili su često stroži nego sam zakon! Posljednjih 50 godina bile su najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva. Naše su generacije dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim! I ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali.
IZVOR: Book.hr
