Vratili se iz Njemačke u Tomislavgrad i sagradili kapelicu u rodnom kraju

0
79
U utorak, 21. kolovoza 2019. u Srđanima, župa Tomislavgrad, uz glavnu prometnicu, dogodio se iznimno svečan i nesvakidašnji događaj – blagoslovljena je prelijepa novosagrađena kapelica i Gospin kip.

U znak velike zahvalnosti Gospi za tolike primljene darove i milosti neba, ovu Gospinu kapelicu sagradila je obitelj Joze – Sokola i Ive Kovačević iz Srđana. Kapelicu, s ukusom i srcem uređenom okolišu, ukrasili su prelijepim Gospinim kipom, piše Tomislavcity.

„Mi smo dugo izbivali u tuđini i po povratku u Domovinu odlučili smo kupiti ovu njivu i na njoj sagraditi ovu kapelicu, koju krasi prelijepi Gospin kip. Mnogi su se tome čudili što to radimo i što u to trošimo. No, ne briga nas. Mi smo se dragoj Gospi na ovaj način barem malo odužili. Pa to je naš mali dar velike zahvalnosti srca Bogu i Gospi za tolike darove i milosti neba. Ovo je ujedno i dar našem selu i kraju iz kojeg smo ponikli i kojem smo se opet, Bogu hvala, živi i zdravi vratili nakon toliko godina života i rada u Njemačkoj. No, ovo je dar i svim putnicima i namirnicima koji ovuda prolaze i koji će barem na trenutka zastati i pomoliti se za sebe, svoje potrebe i staviti se pod Božju i Gospinu zaštitu“ – ističe na svoje djelo ponosna i radosna obitelj Kovačević.

Svečanosti su, uz obitelj, nazočili brojni prijatelji i rodbina, a Božji blagoslov na ovo lijepo zdanje zazvao je fra Mirko Bagarić, glavni urednik Naših ognjišta. Na prigodnom domjenku, uz pjesmu, veselje i  bratsko-sestarsko zajedništvo slavlje se nastavilo do kasnih večernjih stati. Sasvim je razumljivo da su Bogdo i Šćia, u trenutku nadahnuća, zapjevali i pomalo već zaboravljenu gangu: – Gospe naša, čuvaj nam Srđane, ti si majka sa srcem bez mane!

Obitelj Kovačević je donirala i grobljansko zvono u donjem srđanksom groblju, koje je elektrificirano. Ono sada, na vječni počinak, ispraća naše pokojne, a sve žive, do koji dopire njegovo milozvučje,  potiče i opominje, da se ne zaboravi obiteljska molitva i ona lijepa kršćanska tradicija našega kraja; da se ujutro, na podne i uvečer  izmoli ona divna molitva – Anđeo Gospodnji i sjetimo se svih naših koji su se preseli u vječnost, koje nosimo u srcu i ne možemo i ne smijemo ih zabaviti.  A i jedna mudrost nas opominje i kaže nam kako su naši pokojni tek ona mrtvi kad ih zaboravimo.

 

Obitelj ujedno zahvaljuje: rodbini, prijateljima, sumještanima iz sela, izvođačima radova, te svima koji su im na bilo koji način pomogli u realizaciji ove originalne ideje i prelijepoga projekta te pripomogli da se dogodi ova lijepa i nezaboravna priča.

U jednom Gospinom svetištu u Bavarskoj (Maria Vesrperbild), ispod velikoga Kristova križa, stoji znakovit i poticajan natpis: „PRIJATELJU, KAMO ŽURIŠ? ZASTANI TRENUTAK I POMOLI SE, JER JA SAM TVOJ SPASITELJ!“ I na ovoj kapelici stoji natpis – „MAJKO, HVALA TI ZA SVE!“. No u ovom „kutku duvanjskoga neba“, koje nigdje viđenom i doživljenom vedrinom tako moćno nadvisuje i prekriva, i ljeti i zimi,  čitavi  kraj i žitelje; koji u trenucima nostalgije i tako svježih i emotivnih sjećanja na drage osobe i tolike sretne i one manje nesretne događaje (opjevane ne samo u gangi, bećarcu i uz Bogdine gusle), mnogim Duvnjacima raznježi i stegne srce, ali izmami i suzu na oko. I nije sramota. Naprotiv! Pa ta slika, Duvna nekad „zlatnog guvna“, ovim dodatno uljepšana, tako inspirativnoga i divnoga krajolika, više govori nego tisuću riječi.

 

 

I kao što Vlahina ljepotica tako moćno i svima na ponos i pripovijedanje (i svraćanje), krasi duvanjsku spomen-ljepoticu, tako i ova kapelica, u moru Božje vedrine i ljepote, zakriljuje Duvanjsko polje, koje zapušteno i napušteno, kao neki „mrtvi kapital“,  drijema i čeka da ga netko prodrma, protrese i konačno probudi i kaže, onako pjesnički:  – Ej, ustaj! Pa zora puca i bit će dana! Ovdje je uvijek bilo barem malo oskudna ruha i ječmena kruha, a najviše ljubavi prema Bogu jednih prema drugima.

Naša Gospa, evo dodatno, s ovoga mjesta, kao prava majka, nježno, a opet tako moćno,  grli sva sela koji su kao zubi u ustima gordog hajduka, okolo poredana,  i naravno  svu svoju djecu, koja su još tu i ne daju se „hrđi u šake“. Naravno i one koji još navraćaju i koji se planiraju vratiti k našim ognjištima, da požure dok nije kasno, ili ne daj Bože prekasno. No, na srcu su joj, kao dobroj Majci, dakako i oni koji se bez traga i pozdrava otrgnuše i zauvijek nestadoše. Svima zajedno nježno šapće: – Dječice, u mom ste srcu i mislim na vas! Budite i vi, poput vaših pradjedova, moja djeca! Stameni i nepokolebljivi u svakom pogledu. I ne zaboravite da ste kako takvi, i povijesno zapamćenje svjedoči,  bili mnogima i uzor i primjer u mnogočemu: u ljudskosti, u vjeri i moralu, tj.  u rodoljublju i Bogoljublju…! Eto, baš takvi trebate i ostati, ako se ne želite iznevjeriti i meni i svojim pradjedovima i ako ne želite da slavni Delminium, bez nas,  postane možda neki Cinesium. A ja ću vas i dalje pratiti svojim moćnim zagorom da ne klonete ni dahom ni tijelom!

I uz ovo razmišljanje svakako bi bilo bi poticajno postaviti i jedan plakat-natpis; doduše s malo preinačenim riječima s onog natpisa ispod križa u Bavarskoj, a s kojeg bi se iščitavale riječi i poziv svakom putniku i namirniku: „PRIJATELJU, KAMO ŽURIŠ! TRENTUAK ZASTANI I POMOLI SE. PA JA SAM TVOJA MAJKA“!

 

 

 

M.B./Tomislavcity

Foto: Jozo Kovačević

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here