U subotu ujutro, iako to nigdje nije službeno objavljeno, među Vukovarcima se kao plamen proširila vijest da je Ivan Husnik, jedan od krvnika s Ovčare, napokon isporučen Hrvatskoj. Za njegov ostanak u Srbiji, godinama se borio Savo Štrbac.
Braća Husnik, Ivan i Michael, starijim Vukovarcima poznatim pod nadimcima ‘Iko’ i ‘Faca’ obojica su osuđeni ratni zločinci. Ratni zločinac Michael Husnik preminuo je u Zagrebu 2009. godine, u Zatvorskoj bolnici, dok se nalazio na izdržavanju kazne za ratni zločin koji je počinio 1992.
Ubojice, silovatelji, pedofili
Na Županijskom sudu u Vukovaru, optuženi Michael Husnik i Kasim Hekić, obojica iz Vukovara, osuđeni su pravomoćno na po deset godina zatvora zbog silovanja 18-godišnjakinje u noći s 3. na 4. travnja 1992. godine, u tada okupiranom Vukovaru. Za slučaj silovanja mlade žene, u to vrijeme majke sedmomjesečnog djeteta, prvobitno je bilo optuženo šest osoba, a prvi sudski postupak poveden je još 1996. u Osijeku, u odsutnosti optuženika.
Michael Husnik, osim 18-godišnjakinje seksualno je zlostavljao i njezinu sestru staru šest i pol godina.
Ivan Husnik koji je na neko vrijeme svoje ime promijenio u Ivica Atanasijević, u Srbiji je osuđen na 15 godina zatvora za zločin počinjen na Ovčari. Nakon što je zatvorsku kaznu odslužio, ponovno je vratio svoje rođeno ime i uz pomoć Save Štrbca bezuspješno pokušao dobiti srbijansko državljanstvo kojim bi izbjegao izručenje Hrvatskoj gdje bi morao odslužiti kaznu za silovanje. Naime, kako je u emisiji Milomira Marića, gdje su obojica, i Štrbac i Husnik rado viđeni gosti, Savo Štrbac pojasnio, kada bi Husnik imao državljanstvo Srbije, ne bi bio izručen Hrvatskoj. Između Srbije i Hrvatske, ne postoji takav međudržavni sporazum, a zakon i Ustav Srbije zabranjuje izručivanje “sopstvenih građana” za ratne zločine.
Dana 7. srpnja 2022. Dokumentacijsko informacijski centar Veritas objavio je na svojoj službenoj stranici: “Srbija je Hrvatskoj izručila Ivana Husnika alijas Ivicu Atanasijevića (61), rodom iz Vukovara, na osnovu molbe Ministarstva pravde Hrvatske od 12. travnja 2017. godine radi izdržavanja kazne zatvora u trajanju od osam godina zbog navodno počinjenog ratnog zločina.”
Husnik i još pet osoba – Živojin Crnogorac, Michael Husnik, Kasim Hekić, Sava Radović i Svetislav Radović, su 1997. godine pred Županijskim sudom u Osijeku proglašeni krivim da su u travnju 1992. godine, kao pripadnici JNA u Vukovaru, u više navrata, pod prijetnjom silovali jednu žensku osobu i pravomoćno su osuđeni na kazne od osam do 14 godina zatvora. Nakon provedenog ekstradicijskog postupka, Odjel za ratne zločine Višeg suda u Beogradu je u kolovozu 2017. godine, utvrdilo da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje Ivana Husnika Hrvatskoj.
Izručenje Husnika Hrvatskoj dozvolilo je Ministarstvo pravde Srbije rješenjem od 19. travnja 2019. godine.
Kada je riječ o suoptuženima u tom slučaju, u obnovljenom postupku 2002. godine, na suđenju u prisustvu, protiv Živojina Crnogorca obustavljen je postupak zbog greške u identitetu.
Michael Husnik i Kasim Hekić su najprije oslobođeni, a zatim su, u ponovljenom postupku, 2007. godine, osuđeni na po sedam godina zatvora, da bi im Vrhovni sud povećao kaznu na po deset godina zatvora, a dvije godine kasnije Michael Husnik, inače rođeni brat Ivanov, umro je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu. Ivan Husnik je pod imenom Ivica Atanasijević u Srbiji pravomoćno osuđen i za ratni zločin na “Ovčari” na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, koju je izdržavao u zatvoru u Sremskoj Mitrovici. On je, i pod jednim i pod drugim imenom, od 2008. do 2016. godine podnosio zahtjeve za sticanje državljanstva Srbije, ali je rješenjem od 3. kolovoza 2020. godine odbijen uz obrazloženje da je “Ministarstvo ocijenilo da postoje sigurnosni razlozi od važnosti za Republiku Srbiju zbog kojeg zahtijev imenovanog treba odbiti”.
Jedan od iskaza Ivana Husnika na suđenju za Ovčaru: “… Nakon sat vremena boravka na Ovčari, kad je u hangaru bilo još 60, 70 zarobljenika, vidio sam kako se grupa od njih 30 do 40 izvodi, a da sa njima između ostalih izlazi sada pokojni Zorić, pripadnik TO Vukovar, i jedan od svjedoka- suradnika. Vidio sam da zarobljenici i Zorić ulaze u prikolicu traktora, pa sam i ja krenuo za njima. Čuo sam da bi traktor trebao prevesti zarobljenike do sabirnog centra Velepromet, međutim nakon 15-ak minuta smo se zaustavili i rečeno nam je da trebamo izaći van. Kad sam izašao, vidio sam između 40 i 50 uniformiranih lica, koji su bili pored velike rupe u kojoj su ležala tijela do tada streljanih zarobljenika iz hangara… Bila je tamo komanda. Točno se znalo šta ko radi. Po mojoj ocijeni ta uniformirana lica su pretežno bili dobrovoljci i rezervisti, koje nisam poznavao. Vidio sam da je formiran streljački vod, koji je sa razdaljine od dva, tri metra pucao u grupe od po sedam, osam zarobljenika, postrojenih ispred rupe, okrenutih licem prema njoj. One ubijene, koji ne bi pali u rupu, po dvojica zarobljenika bi bacali u nju, a nakon toga bi oni bili ubijeni…Jedan od zarobljenika je pokušao da pobjegne iz prikolice, ali je nekoliko uniformiranih lica krenulo za njim, pucajući. Čuo sam da su po povratku rekli da su bjegunca ubili. Bio sam šokiran prizorom i stajao sam po strani. U jednom trenutku dobrovoljac s nadimkom ‘Topola’ me je udario u leđa, uhvatio me za ruku i doveo do sredine rupe, naredivši mi: ‘Stani tu, ima da pucaš na svoje’, obzirom da sam ja hrvatske nacionalnosti, a borio sam se na srpskoj strani. Pod uperenom puškom bio sam primoran da pucam u zarobljenika ispred sebe. Potom su me tjerali da ponovo pucam, ali me je pokojni Mirko Vojnović, koji je takođe bio optužen, izvukao na stranu i rekao ostalima: ‘Ostavite čovjeka, nije on ustaša.’ Čuo sam i glas jednog svjedoka suradnika koji je takođe pokušao zaštititi me od napada da sam ustaša.”
