Uvijek spremna za pokret. Uvijek nasmijana i vesela. 24-godišnjoj trenerici fitnessa Antoneli Golobić dan je znao biti prekratak za sve što je planirala.
– Ja sam generalno osoba koja je stalno aktivna, stalno moram negdje trčati, nikad nisam doma, samo da sam negdje u pokretu, rekla je Antonela.
I tako iz akcije u akciju sve do jednoga dana.
– I onda jedan dan se nisam mogla ustati iz kreveta. Onda sam mislila – OK, to je malo loš dan, ne možeš se ustati iz kreveta. I onda se taj dan pretvorio u drugi dan, treći dan i tako je to trajalo mjesec dana da ja nisam imala volje se ustati, naglasila je.
Što je oku nevidljivo, ljudima se može činiti nestvarno.
– Ja sam uporno ljudima govorila da nešto nije u redu sa mnom i svi su tvrdili da je to zato što sam stalno u pokretu. Kad se malo smiriš, bit će ti bolje. Ja sam rekla kako znam da nešto nije u redu sa mnom. Vidim da se ne osjećam dobro, istaknula je.
Potražila je pomoć. Dijagnosticirali su joj depresiju.
– Onda su me oni stavili na neke lijekove, antidepresive, koji su mi stvarno super funkcionirali. Nije mi bio nikakav problem njih piti, rekla je Antonela.
Depresija je treća bolest po učestalosti.
– Depresija je suicidalni rizik. Depresija je bitna bezrazložna promjena raspoloženja. Osoba se izolira. Biti u depresiji znači ne vidjeti smisao u životu, rekla je Ljubica Uvodić-Vranić.
A usto, neki te ljudi ne shvaćaju ozbiljno.
– Ja sam čak rekla svojima doma neke svoje misli. Onda su mi oni rekli: “Ma dobro, tako nama svima nekad dođe. Nemoj ti sad misliti da si jedina”. I onda si ti misliš – OK, to je normalno. I onda to svaki put stavljaš pod tepih.
– Odustaješ od aktivnosti, odustaješ od razgovora. Više nikoga ne zoveš. Malo si se povukao u sebe i onda ljudi čak to znaju krivo tumačiti. – Ona se malo ljuti ili ona se više s nama neće družiti. Ispitajte, možda nije u tome stvar, naglasila je Uvodić-Vranić.
Lijekovi i psihoterapija stabilizirali su je.
– Meni su ljudi rekli da kad dođem na psihijatriju, to je to. Zavezat će me tamo, dobit ću lijekove i bit ću biljka. Nije uopće to tako bilo, rekla je Antonela.
Danas zna da će napadaji panike doći i proći i da bolest ne treba skrivati.
– To se sve nešto skriva, kao da smo svi ti ljudi u sjeni. Meni se znalo dogoditi, sad kad sam bila na Jankomiru, ljudi su se pitali: “Što ti radiš ovdje, ti si lijepa?” Ja kažem: “Pa da, događa se to i lijepim ljudima. Nije to da će se samo ružnim ljudima dogoditi, lijepima se neće dogoditi”. I onda su oni isto bili šokirani, što ja tamo radim. Ja se njima svima činim super, ali jedan dio mene je iznutra umirao, rekla je Antonela.
Stoga je na Instagramu progovorila o depresiji.
– Nadala sam se kako će valjda doći jedna osoba koja ima nešto slično. Samo mi jedna treba da mi netko kaže: “Hej, sve je to normalno”. Došlo mi je sigurno pedeset poruka gdje su mi ljudi javili svakakve priče, otkrila je.
Psihičke bolesti ne bi smjele biti tabu i nešto što ćemo gurati pod tepih.
IZVOR: magazin.hrt.hr
