Posljednjih nekoliko dana uživam dok sjedim i ispijam kavu u neposrednoj blizini trgovine…cirkuliše masa ljudi, kupuju dosta toga, uglavnom svježe voće, sokove, pivo…
nedjeljom je prava umjetnost u Busovači pronaći somune i lepine ako samo malo zakasniš…došlo je dosta ljudi koji žele okupiti se s društvom i rodbinom, rashladiti pivo i karpuz u rijeci, pokriti ukusnim kruhom neki ćevap ili kremenadlu…jutros ispred mene neki sretan par, puna kolica hrane, a na hrpi dvije nove šerpe…crvene s bijelim točkicama, prepoznatljiv brend ovih prostora i dalje…u ludilu proizvodnje i kupovine, nekako se ipak ostavilo mjesto za najbolje. Nije neki veliki grad taj Gornji Milanovac u Srbiji ali je uspjeh imati posuđe Metalac i poslati ranjiku u svaku kuću i jugoslovenski špajz…ima evo već pola stoljeća i duže…gledam njih pa šerpu, pa njen mogući životni put…radovat će se i šepuriti na sred stola i posred štednjaka, gledat sretna lica, obitelji i goste, čekati u visećoj vitrini svoj red, ponižavati tave bez poklopca i stare tendžere za purke, kraljevati puna bajramskog darivanja, božićne sarme ili juhe koja čeka muža s posla da se vrati…u lijepoj priči će završiti probijena i kao saksija na oknu puna kadifica ili čuvarkuća na krovu stare avlije…u tužnoj priči će spavati u krilu nepokošenog dvorišta, pored trule kućice i lanca gdje je nekad lajalo neko sretno pseto i živjela obitelj koja sada jede u nekoj dalekoj zemlji…mnogo daleko od posuđa Metalac, od Gornjeg Milanovca…od mene i crvenobijelih šerpica mojih zemljaka
