Putinova prva dijagnoza bila je – paranoja, Biden je, prema procjeni svoga predšasnika, izgubio kompas, stanovito je vrijeme u pitanje dovođeno i Erdoganovo psihofizičko stanje… A naši? Oni su posebna priča.
Piše: Josip Vričko / Katolički tjednik
Još od početka „specijalne operacije“ Putinove armade u Ukrajini propitivano je, ponajviše u zapadnom tisku, zdravstveno stanje ruskoga predsjednika. Mentalno, ponajprije. Navodno je korona ostavila nesagledive posljedice na Vladimira Vladimirovića. Istina, bilo je tu i antiruske propagande koja je, kako je stradanje Ukrajinaca bivalo veće, poprimala i elemente histerije. Lova na vještice, kazao bi Recep Tayyip Erdogan čije psihofizičke kapacitete, također, nerijetko propituju – sve dok se, evo, ovih dana nije prometnuo u goluba mira i domaćina rusko-ukrajinskih mirovnih pregovora.
Prst na obaraču
No, povod je davao i „glavni junak“ svojim, sad već, mitskim stolovima za koje bi posjeo svoje goste na pristojnu (…) udaljenost od nekoliko metara. Čak, zanimljivo, i svoje generale. Istodobno, kamere bi ga hvatale kako se prisno grli (i ljubi!) s Aleksandrom Lukašenkom, znanim još i kao mali (bjeloruski) Putin. Pomno je pritom analizirana predsjednikova mimika, svaki pokret… kako bi se dokazalo da je u stanju paranoje, slijedom koje treba strahovati od svakoga njegova poteza. Osobito nakon što je obznanio kako mu nije problem posegnuti ni za nuklearnim oružjem.
Razmjerno brzo, međutim, zdravlje te navodne žrtve COVID-a palo je u drugi plan. Bez obzira na to što vijesti o poginulim, uglavnom civilima, Ukrajincima nisu presahnule. Dapače. Show je Putinu, naime, ukrao Joe Biden. Američki predsjednik zaputio se u Poljsku kako bi posjetio tamo stacionirane američke trupe pri NATO-u, ali i ukrajinske izbjeglice. Niz je gafova – emotivnih ispada najgore holivudske razine u izbjegličkom kampu u Varšavi, primjerice – obilježilo kontroverznu ekskurziju toga osebujnog starine. Ali kad je ispalio: „Zaboga, ovaj čovjek ne može ostati na vlasti!“, upalilo se crveno svjetlo na svjetskoj diplomatskoj pozornici. A iz Kremlja su „američkom revolucionaru“ otkrili tajnu kako ruskog predsjednika, gle čuda, biraju Rusi. I lavina je pokrenuta…
Sve koze na broju…
Vidjevši kako im je predsjednika umalo ubila prejaka riječ, iz Bijele kuće su žurno odlučili objasniti što je zapravo pisac htio kazati. Njegova je, biva, poruka bila da se Putinu ne smije dopustiti da vrši vlast nad svojim susjedima ili regijom. Nitko u to – naročito jer je razigrani Joe ruskog predsjednika, onako usput zagledan u lijepe oči Ukrajinki, nazvao krvnikom – nije povjerovao, pa se još jedanput točnom pokazala stara bosanska (mudrost) da majka nije Muju grdilašto se kladio, nego što se vadio. Bila je to, jasno, prigoda i Bidenovu predšasniku Donaldu Trumpu kako bi se malo podrobnije udubio u nasljednikov mentalni sklop. Biranim riječima, dakako.
„Imamo predsjednika koji nema pojma što radi i nema pojma čak ni gdje je“, dijagnosticirao je ex-predsjednik čiji je psihološki profil često analiziran, čak i prije no što će, na opće iznenađenje, pobijediti Hillary Clinton čiji se suprug Billy već udomaćio u Bijeloj kući. U Ovalnom uredu – napose. I nitko zbog tih nepodopština s mladim kadrovima nije Clintona propitivao jesu li mu sve koze na broju. Čak ni tolerantna Hillary… što sve zajedno traži – dijagnozu. Svih aktera!
Jedna velika, velika – Amerika
Slijedom čega dolazimo do povijesne činjenice kako zapravo američki predsjednici, te i Amerika kao takva, boluju od kompleksa više vrijednosti. No, budimo pošteni pa kažimo kako Amerikanci, ipak, nisu sami krivi za to. O čemu svjedoči i slučaj frontmena češke Baršunaste revolucije, 10. predsjednika Čehoslovačke i prvog predsjednika Češke – Václava Havela. Na čiji je govor nedavno u Večernjem listu podsjetio hrvatski publicist i filozof Boris Buden. Riječ je o istupu toga (i) književnika u Washingtonu 1997., kojom je prigodom, ne samo oduševljeno pozdravio odluku NATO-a da primi u svoje članstvo Poljsku, Mađarsku i Češku, nego je pozvao Ameriku da preuzme odgovornost za čitav svijet.
„Doslovno je“, podsjeća Buden, „kazao da samo Sjedinjene Države mogu spasiti globalnu civilizaciju djelujući na premisama koje su prožete američkim vrijednostima i da te vrijednosti trebaju prihvatiti sve kulture, sve nacije, kao uvjet svoga opstanka“. Riječju, da cijeli svijet bude jedna velika – Amerika.
Nije se Havel naročito obazirao na činjenicu kako ova Zemlja na kojoj živimo nema takvih resursa, nema toliko energije da bi na njoj 10-ak milijardi ljudi moglo živjeti načinom života konzumerističke srednje klase SAD-a, Zapada općenito. Stoga je ovu Havelovu viziju Buden – po sumanutosti – izjednačio s Putinovom vizijom Velike Rusije. Ili obnovom SSSR-a, ili, svejedno, Ruskog Carstva… Kako bilo, Havel je ovjenčan nagradom Veleposlanik savjesti Amnesty Internationala zbog njegove borbe za ljudska prava… Čestitamo, s (malim) zakašnjenjem!
Joe, i to je …
Nakon ovog malog vremeplova vratimo se Bidenu, zapravo „prijevodu“ Bijele kuće njegova poziva na smjenu ruskog neprikosnovenika. Naime, tome „vađenju“ bi se još moglo i povjerovati da iza Amerike nije duga povijest rušenja režima. A to je uvijek krvavo… pa prizivanje toga starog američkog „uvođenja demokracije“ izaziva nemalu nelagodu. Slijedom čega Bidenove respektabilne godine ne mogu biti isprika u ratnom ozračju koje se kao bauk širi svijetom.
Međutim, nekoliko dana prije nego li će u Varšavi (u)pasti u sevdah, Biden je doživljavan kao glas razuma. Odgovarajući na novinarsko pitanje koga bi od današnjih svjetskih vođa izdvojio za primjer politički stabilne ličnosti, koji dobro upravljaju svojim društvom, odnosno državom, splitski neuropsihijatar Ivan Urlić je rezolutan: „Izdvojio bih Bidena za kojeg mislim da ima vrlo jasne ideje i pokazuje mudrost koja se očekuje od čovjeka njegovih godina i njegova iskustva. Mislim da je on čovjek dobre volje. On nije mladić i ne glumi mladića, što je danas vrlo moderno, nego čovjek s toliko utakmica u nogama i s toliko mudrosti da može izvući pravu pouku koja će najbolje odgovarati jednoj perspektivi kugle zemaljske.“
Poštovanje starijima, ali…
Vidjeli smo pak kako se na vrućem terenu u Varšavi broj utakmica nije pokazao presudnim, pa se Urlić u međuvremenu vjerojatno ugrizao za jezik. Uostalom, Emmanuel Macron, za kojega se ne može kazati kako ne poštuje iskustvo – oženio je, naime, svoju srednjoškolsku profesoricu – skinuo je, nakon Bidenove varšavske egzibicije, diplomatske rukavice i poručio američkome savezniku kako nije pametno smjenjivati i zvati krvnikom i rušiti političara s kojim se mora pregovarati. A baš je ta nimalo prijatna uloga dopala francuskog predsjednika kojeg, uzgred budi kazano, Urlić smatra konstruktivnim i vrlo važnim za europsku zajednicu.
Vratimo se, a što drugo, u ova luda vremena još malo neuropsihijatrima. Putina su, osim najčešće dijagnoze da je paranoidan, uspoređivali i sa slavnim (…) prethodnikom Staljinom, baš zbog te osobine navodno naslijeđene od druga Brke. Odgovarajući na pitanje Večernjaka o toj možebitnoj sličnosti, neuropsihijatar Slavko Sokaman kaže:
„Za razliku od Staljina koji je bio paranoidan, Putin to nije, nego je nepovjerljiv, odradio je svoju službu u FSB-u (ruska Federalna služba sigurnosti), on nikomu ne vjeruje, sve provjerava, vješt je organizator određenih situacija u kojima bi inscenirao priču o terorizmu, terorističkom napadu primjerice s Čečenijom i s tim manipulacijama preko medija našao opravdanje za akciju kojom potvrđuje svoju moć i hrani svoj ego.“
U prijevodu – riječ je o opasnom tipu, a nikako o (paranoidnom) luđaku kako su ga, od 28. veljače kada je udario na Marijupolj, najčešće zvali.
Rusofobija osrednjih političara
I dok su se, više-manje, svi koncentrirali na Vladimira (potencijalno) Velikog, gotovo je ispod radara prošao Dmitrij Medvedev koji je povremeno, slično kao Džaferović Izetbegoviću mlađem – Putinu čuvao predsjedničku fotelju. I, zanimljivo, tijekom tih godina bivao je rado viđen gost na Zapadu. Štoviše, slovio je kao liberal. Danas je, iako ne više u prvom ešalonu predsjednikovih pouzdanika, najratoborniji ruski nacionalist.
Tako je Poljacima poručio kako su njihovi interesi žrtvovani zbog rusofobije osrednjih političara i njihovih gospodara preko oceana koji pokazuju znakove „senilne ludosti“. Nedvojbeno aludirajući na pakt Varšava-Washington. A o kakvom je (sad) liku riječ, svjedoči njegova reakcija na odluku Vijeća Europe da Moskvi pred nosom zalupi vrata. „Dobra je to prilika za vraćanje smrtne kazne u Rusiju“, kazao je mrtav hladan.
I kad vidimo u čijim je rukama današnji svijet, čini nam se kako ovi naši, što drmaju BiH dva-tri desetljeća, i nisu (baš) najgori. Ipak, kakvi god bili, nedavno su pokazali, makar neki od njih, stanovitu dozu opreza. Tako je esdepeovac Saša Magazinović predložio da osobe koje obnašaju najodgovornije javne službe moraju obaviti liječnički pregled koji uključuje i obvezno testiranje mentalno-psiholoških sposobnosti.
Liječnički – obvezno!
Uz to tražio je i da se uvede obvezno testiranje na korištenje psihoaktivnih supstanci. Kolege u državnom Parlamentu žestoko su se pobunile zbog Magazinovićeve ideje koja je, inače, naišla na opće odobravanje javnog mnijenja.
A cijelu je tu (zanimljivu i znakovitu!) priču zapravo relativizirao bivši ministar sigurnosti Dragan Mektić za koga se, zbog ponajprije živopisna vokabulara, sumnja kako ne bi prošao liječnički: „Problem u BiH nisu političari koji su fizički ili psihički nesposobni za obavljanje funkcija, nego oni zatrovani nacionalizmom, šovinizmom, pa čak i fašizmom.“
Ipak, šteta je što Magazinović nije progurao svoju nakanu. Mada, i bez toga, nema onoga tko se nije, gledajući naše parlamentarce svih razina, zapitao: Na čemu su ovi?!
Uz to stoji pitanje: Kako s liječničkim stoje Rusi, Amerikanci, Francuzi, Nijemci… Ne nužno tim redom!
