Objavu s lolamagazina prenosimo u cijelosti, bez ispravki i dorade.
“Odrasla na zlatnu kašiku, pa taman posla da nije uspješna, sad je ona kao neki menadžer hotela, možeš misliti. ”
“A i onaj njen, uvjerena sam da je to brak iz interesa, vidi se da tu nema ljubavi.“
Kažu da nije pristojno prisluškivati ali nisam mogla da ne obratim pažnju. Sat vremena su dvije djevojke za stolom pored mog komentirale neku treću koja očigledno ima pametnija posla od ogovaranja i tračarenja.
Navelo me na razmišljanje o tome kako ljudima jedino valjaš kada ne valjaš. Kako te, čim makar malo u nečemu uspiješ, uzdigneš se ili ohrabriš da napraviš promjenu, sačekaju oštri noževi tuđih stavova, frustracija i suda o svemu.
Navelo me na razmišljanje kako se izuzetno rijetko ljudi raduju tuđoj sreći, onako iskreno kao da se desilo njima.
Zašto? Vjerovatno zato što misle da postoji samo ograničena količina sreće na svijetu pa neće biti dovoljno za sve.
Ili zato što smatraju da dok jednom ne smrkne drugom ne može da svane, pa odmah podrazumijevaju da su oni ti kojima je smrklo. A možda i zbog toga što ih tudji trud opominje da ne mrdaju prstom po pitanju vlastitih ciljeva?
Svjedočila sam raznim stvarima, ženama koje do tančina ogovaraju drugu ženu zbog haljine koju je obukla i koja joj, očigledno, predobro stoji, pa ni to nije valjalo.
Ženama koje u čoporima napadaju drugu ženu da fotošopira svoju sliku, bez razmišljanja zbog čega je to uradila, jer zbog sigurnosti u sebe i samopouzdanja nije sigurno.
Svjedočila sam ženama koje optužuju majku djece sa smetnjama u razvoju da svoju djecu koristi zarad prikupljanja folovera, zarade i samopromocije.
Svjedočila sam ženama koje na bilo čiji životni izbor imaju zajedljiv komentar, koje veze osudjuju na propast ako se ne krunišu brakom po hitnom postupku.
Ženama koje razvedene žene nazivaju raspuštenicama, uz oholi i ljigavi komentar: „Da je šta valjala, ne bi je on tek tako pustio“, ženama koje gledaju podrugljivo i oštro mladu djevojku u čekaonici kod ginekologa, sa stomakom do zuba.
Ženama koje se podsmijevaju neudatoj ženi od četrdeset godina jer: „Niko je neće, jadnica“.
Svjedočila sam situacijama kada se trudnoća u mladjoj dobi ili izbor da se ne udje u brak, odmah karakterišu kao nešto loše, bez promisli da je ta osoba vrlo vjerovatno srećna i zadovoljna svojim životom ili je na putu da se izbori za sve o čemu sanja.
Kao da se tuga i mučenje podrazumijevaju, a čim si srećan ili se trudiš da si srećan odmah si nenormalan i gledaju te kao čudaka i ludaka.
Na mnoga pitanja u životu sam dobila odgovor, samo ne na ono žašto ljudi misle da je normalno ne radovati se tudjoj sreći, zašto je to trn koji bode, ili prašina u našim očima koja paralizuje…
Zato danas donosim odluku, jednom zauvijek, da prestanem bilo šta da se pitam.
Da jednostavno, kao i do sada, budem žena koja druge žene bodri, hrabri, uliva im snagu, povjerenje i govori im da mogu sve.
Da budem žena koja nije ljubomorna na tudji izgled, već ona koja će poštovati njen trud i zalaganje i istovremeno prihvatiti sebe kao drugačiju, ovakvu kakva jesam. Jer ne možemo urediti Univerzum, možemo samo ovu našu avliju, naš mikro Kosmos.
A u mojoj avliji žene su lavice a ne vukovi.
U mojoj avliji, kada dostignem neki cilj koji sam dugo željela, dobijem zagrljaje i tople riječi, ohrabrenje i podršku.
U mojoj avliji uspijeh moje drugarice ne znači da sam ja neuspješna, već da se družim sa mnogo dobrim i vrijednim ženama.
A svima koji su ljubomorni na tudju sreću, želim da se istinski zamisle i zapitaju, zašto misle da nema dovoljno osmijeha za sve. Takodje im želim da se zapitaju šta je to tačno što ih boli ako neko drugi dobro izgleda, zaradjuje, živi…
Jer njihove riječi će povrijediti drugu osobu, ali na kratko.
Same sebe ranjavaju doživotno.
