Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga.
Na današnji dan, 18. prosinca 1980. godine, u Zagrebu je umro znameniti hrvatski pjesnik Dobriša (Dobroslav) Cesarić.
Cesarić je rođen u Slavonskoj Požegi 10. siječnja 1902.godine. Studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je živio od 1916.
Radio je kao lektor i urednik. S Vjekoslavom Majerom pokrenuo je 1923. časopis Ozon. Kratko vrijeme radi u zagrebačkom kazalištu, a zatim dugo godina kao knjižničar u Higijenskom zavodu, da bi poslije Drugog svjetskog rata radio kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora.
Cesarić je pisao pjesme, kritičko-memoarsku prozu i objavljivao prepjeve s njemačkoga, ruskoga, bugarskoga i slovenskog jezika.
Prvu je pjesmu “I ja ljubim” objavio 1916. u Pobratimu, a pjesničku afirmaciju stekao je u vodećim književnim časopisima (Kritika, Savremenik, Literatura, Književnik, Hrvatska revija), no najviše pjesama objavio je u Krležinoj Književnoj republici.
Prvu zbirku pjesama „Lirika“ objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije.
Od 165 pjesama njih 127 objavio je za života u 15 samostalnih zbirki. Bio je redoviti je član JAZU bio od 1951. Dobitnik je Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1967.
Lirika mu je bliska romantičarima i modernistima (doživljaji seoskoga i gradskoga krajolika, gradacije i kontrastiranja, romantički leksik i metaforika, ritmičnost i simboličko-alegorijske značajke).
Oblak
U predvečerje, iznenada,
ni od kog iz dubine gledan
pojavio se iznad grada
oblak jedan.
Vjetar visine ga je njih’o
i on je stao da se žari,
al‘ oči sviju ljudi bjehu
uprte u zemne stvari.
I svak je iš’o svojim putem
za vlašću, zlatom ili hljebom,
a on, krvareći ljepotu,
svojim nebom.
I penjao se sve to više
k’o da se kani dić do boga;
vjetar visine ga je njih’o,
vjetar visine raznio ga.
U pjesmama sa socijalnim temama (Mrtvačnica najbjednijih, Vagonaši, Zidari, Predgrađe) pridružio se struji tzv. socijalne književnosti između dvaju svjetskih ratova.
Motivi iz gradskog života i sive gradske svakodnevice također su mu estetski privlačni, u njih unosi romantičke sadržaje, što ga čini tipičnim urbanim pjesnikom.
Pjesme mu odaju dojam spontanosti te lakoće i jednostavnosti, no Cesarić je osobitu pozornost pridavao kompoziciji pjesme, rješavajući ju najčešće po načelu cikličnosti.
Kombinirajući tzv. visoke teme s niskim postupcima popularnih šansona i šlagera te avangardnih ‘praznih mjesta’ (npr. Povratak, Balada iz predgrađa, Kronos i dr.), Cesarićeva lirika na umjetnički sugestivan način poništava jaz između običnoga i uzvišenoga te pokazuje da su svakodnevne, banalne stvari zapravo sudbinske.
Jedne noći
Te noći pisah sjedeć posve mirno,
Da ne bih majci u susjednoj sobi
Škripanjem stolca u san dirno.
A kad mi koja ustrebala knjiga,
Sasvim sam tiho išao po sagu.
U svakoj kretnji bila mi je briga
Da staričicu ne probudim dragu.
I noć je tekla spokojna i nijema.
A tad se sjetih da je više nema
Lirika mu odaje nenametljivu misaonost čovjeka čiji se svjetonazor temelji na uočavanju opreka između prolaznoga i vječnoga, realnoga i idealnoga, običnoga i neobičnoga, lijepoga i ružnoga.
Antiteza, kao glavno umjetničko načelo, prožima i Cesarićevu poetsku viziju te motivira njegov stvaralački čin u kojem se ne nalazi samo poticaj već i životni smisao.
Svijet i postojanje stječu tako u Cesarića svoje opravdanje jedino kao estetski fenomen. Time se istodobno podnosi nesavršenost svijeta, njegova kontrastivna narav, nužnost i fatalnost kruga, tj. vječnoga vraćanja (Povratak), i prevladava pesimizam.
Mnoge su Cesarićeve pjesme uglazbljene.
Vremenom je stekao i ugled jednoga od “najmuzikalnijih hrvatskih pjesnika” (M. Matković).
Djela: Lirika (1931), Spasena svijetla (1938), Izabrani stihovi (1942), Pjesme (1951), Knjiga prepjeva (1951), Osvijetljeni put (1953), Tri pjesme (1955), Goli časovi (1956), Proljeće koje nije moje (1957), Izabrane pjesme (1960), Moj prijatelju (1966), Slap (1970), Izabrane pjesme (1973), Pjesme. Memoarska proza (1976), Voćka poslije kiše (1978).
