spot_img
spot_imgspot_img
Subota, 24 veljače, 2024

Roditeljska ljubav čini čuda: Marko je bio manji od čokolade kad se rodio i bez izgleda za preživjeti, a nedavno je završio fakultet

Markova i borba njegovih roditelja Dijane i Draška Vejnovića počela je od prvog dana njegova prijevremenog rođenja. Da sudbina u startu nije bila surova, Marko bi danas imao i dvije sestre. S gotovo nikakvim izgledima za preživljavanje Marko je prkosio svim zakonima.

Borba roditelja da Marko dočeka novi dan i živi životom dostojnim čovjeka traje i danas. Markov otac Draško Vejnović prisjeća se 1999. i dana kada su čekali trojke, a onda i šoka koji bi i najjačima slomio srce. Tugu je u kratkom vremenu zamijenila neizvjesnost i početak borbe za život tek rođene bebe kojoj su davali minimalne izglede za preživljavanje. – Marko i njegove dvije sestre rodili su se u 28. tjednu trudnoće. U takvim okolnostima izgledi za preživljavanje, osobito dječaka, bili su gotovo nikakvi. Znalo se da su djevojčice otpornije – kaže Draško za portal srpskainfo.com. U danima koji su uslijedili dvije djevojčice, nažalost, nisu preživjele i vodila se borba za život malog Marka. Poslije će se potvrditi, i to bezbroj puta, da Marko jest izgubio dvije sestre, ali je i dobio dva anđela čuvara koja na njega paze i danas.

Imao nekoliko stotina grama

S nekoliko stotina grama Marko je nakon rođenja bio u inkubatoru, nije mogao samostalno disati. Roditelji su preko noći morali promijeniti navike i prilagoditi se borbi koja traje i danas. – Tada nije bilo kao danas, niste imali tu pomoć i potrebno znanje. Marko je jedne prilike sam ručicom skinuo cjevčicu respiratora i prodisao samostalno, što je bilo čudo – prisjeća se Draško očiju punih suza. Nakon čuda uslijedio je novi šok, i to ne jedan. Liječnica koja je vodila Marka je nastradala, a ubrzo se u kliničkom centru pojavio i meningitis. – Rekli su nam: – Nosite ga iz bolnice. Bilo je jasno da Marko mora pod hitno kući iako je bio manji od čokolade prisjeća se otac. Otac i majka, jedno strojar, drugo ekonomist po struci, uložili su svaki atom energije kako bi barem povećali nade da će njihova beba dočekati sljedeći dan. – Marko je imao probleme s disanjem, vidom, govorom, motorikom, sve je to ostalo nerazvijeno zbog prijevremenog rođenja, ali predaja nije dolazila u obzir – priča otac mladića pokušavajući nesvugdje gdje sam bio su me prihvatili. Danas je isto tako, s prijateljima s fakulteta odem jed To je dan samo za nas – dodaje Marko. – Bilo je tu i kreativnih radionica, od slikanja do volonterskog rada u nevladinim organi koliko godina života staviti u nekoliko rečenica. Dan po dan, mjeseci i godine su prolazili. Mama i tata, bake i djedovi davali su sve od sebe za Markov život. U ovoj priči, nešto poslije promatrajući i slušajući Marka, izgleda da je jedino on od početka bio siguran da će sve biti u redu, prenosi portal srpskainfo. com. – Dovoljno je kada vam kažem da je Marko imao dioptriju -11 i da je nosio najmanje moguće naočale koje su se pravile – dodaje otac heroja. Dani su se svodili na svakodnevne odlaske u Zavod za fizikalnu medicinu i terapiju u Trapistima. Vježbe i svakodnevni rad. Draško i Dijana su u kritično vrijeme odlazili i na posao, a samo oni znaju kakav je to ritam bio. Smjene na poslu i rad s Markom postali su svakodnevica za roditelje i svaki dan bio je podređen Marku.

Borba za normalan život

U svoj toj borbi za Markov normalan život roditelji se nisu ni okrenuli, a na vrata je kucala škola. – Marka smo namjeravali upisati u OŠ Dositej Obradović koja im je u blizini, ali su nam nakon testiranja rekli da Marko nije za školu.

Znao sam što Marko može i koje su njegove mogućnosti i odveo sam ga dječjem psihijatru u Dolac gdje su mi rekli da je Marko sposoban za školu i tako smo ga upisali – prisjetio se otac. Iako je radila, mama Dijana je Marka vodila u školu, sjedila bi u učionici, ali je Marko sjedio s kolegama iz razreda. Marko je u školi briljirao, a evo i kako.

– Kada je učenje u pitanju, napravili smo sljedeći plan. Marko zbog vida nije mogao čitati, pa sam mu čitao. Od lekcija smo pravili skripte, izvlačili važno. On bi se javljao i dobivao odlične ocjene. Kako prvog dana škole, tako sve do diplomskog. Svaku riječ koju sam čitao Marko je pamtio – priča Draško Vejnović. Nakon prvih pet razreda suočavaju se s novim problemom, Marko treba u 6. razred gdje po rasporedu dobiva teže predmete. Ali Marko je po ustaljenom šablonu učio s ocem, javljao se i dobivao i dalje odlične ocjene.

U toj svakodnevnoj borbi roditeljima je promaknulo da je Marku oslabljen sluh. Kada je išao u 8. razred otac je primijetio da nešto nije u redu. Jedne prilike je, kako priča, sjedio i bilježnicom prekrio lice, kada je Marko rekao da je spusti kako bi ga mogao bolje čuti i vidjeti, tada je bilo jasno, Marko je godinama učio tako što je s očevih usana čitao i pamtio. Nakon toga dobio je slušne uređaje.

– Tada sam prvi put jasno čuo pticu kako pjeva – kazao je Marko. Nakon osnovne škole pojavio se problem s ionako lošim vidom. Išli su kod specijaliste u Novi Sad čija je uža specijalnost upravo problem kakav ima Marko. I danas ovaj mladić odlazi na kontrole, a sve kako bi sačuvao vid. Riješivši taj problem, Markovi roditelji su počeli razmišljati o srednjoj školi, piše portal srpskainfo.com. – Opet je bilo milijun pitanja u glavi. Marku je dovoljno da ga samo neko gurne na stepenicama i gubi ravnotežu. Srećom, našli smo privatnu srednju školu koja nam je blizu i tu je Marko upisao ekonomsko-pravni smjer koji je završio s odličnim uspjehom. – Moj uspjeh je moje znanje. Imao sam sve petice, bez obzira na sve probleme – dodao je junak ove priče.

– Upisao sam pravni fakultet. Želio sam medicinu, da pomažem ljudima, kao što su meni pomagali u životu, ali rekli su mi da mogu studirati pravo, pa sam to i prihvatio – priča Marko. Ne samo da je upisao i prijavljivao u roku po 10 i više ispita, već je godine čistio jednu za drugom i diplomirao nedavno. – Volio bih se sada i zaposliti – kaže ponosni Marko.

Socijalizacija i volontiranje

Marko, na sreću, tijekom svog odrastanja, nije imao problema s kolegama i prijateljima, bio je prihvaćen gdje god se pojavio.

– Nisam nikada imao problema, svugdje gdje sam bio su me prihvatili. Danas je isto tako, s prijateljima s fakulteta odem jednom tjedno na piće. To je dan samo za nas – dodaje Marko. – Bilo je tu i kreativnih radionica, od slikanja do volonterskog rada u nevladinim organizacijama. Izlazaka u kafiće s prijateljima. I danas kada je negdje glazba, a pjevač Markov prijatelj idemo i zabavljamo se, iako me sve rjeđe želi vidjeti u blizini – kroz smijeh kaže otac. I kako to život samo može napraviti, nakon svih uspona i padova za život sina, zdravstveno stanje Markova oca se pogoršalo. Operacija srca, prijelom kralježnice, embolija pluća, korona… te je ostao i bez posla.

– Nakon 37 godina i 10 mjeseci radnog staža otišao sam u invalidsku mirovinu. Danas sam šef kuhinje, a žena radi – zaključio je Draško Vejnović.

Objava Roditeljska ljubav čini čuda: Marko je bio manji od čokolade kad se rodio i bez izgleda za preživjeti, a nedavno je završio fakultet pojavila se prvi puta na Ljubuški na dlanu.

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Najčitanije vijesti

Izdvojene vijesti

LM