Ekipa portala Dnevnik.ba nedjeljno popodne provela je na planini Vlašić, jednoj od najljepših planina u BiH. U našoj reportaži pogledajte što smo zabilježili na Vlašiću i planinarskom domu “Erik Brandis” na Galici…vjerujemo kako ćete ostati bez daha, ali ne i riječi, jer sve što možete reći sadržano je u njih četiri: spavaš li mirno Kilimandžaro?
Kada pomislite na Vlašić, vjerojatno svi prvo u glavi vide slike Babanovca, gužve na skijalištima, veliki broj vikendica i elitnih hotela. Međutim, Vlašić je sve samo ne Babanovac. Njegovu pitomu dušu čuva i skriva Galica gdje je smješten planinarski dom “Erik Brandis” Planinarskog društva “Paklarske stijene”.
Bilo da ste rekreativac, sportaš, profesionalni planinar, planinarski dom “Erik Brandis” i Galica nezaobilazna su mjesta za one koji žele osjetiti stvarnu i istinsku dušu Vlašića.
Do planinarskog doma “Erik Brandis”, odnosno, do prevoja Galice vodi stara cesta od Travnika s dvije trake. Automobilom možete doći točno pred parking ispred Planinarskog doma, a onda se pješice ili biciklima zaputiti u daljnje osvajanje Vlašića. Od Galice postoji nekoliko planinarskih tura, do Devečana, jednog od vrhova Vlašića na kojem je također planinarski dom gdje možete po pristupačnim cijenama popiti kavu/čaj ili što vam drago. S Devečana se pruža prekrasan pogled na dijelove vlašićke visoravni, a onda od Devečena, za njih 45 minuta hoda, uz brdo naravno, možete stići do Paljenika, najvišeg vrha Vlašića / 1933 metra nadmorske visine. Od Galice do Devečena možete birati put: onaj kroz šumu i između šumskih brežuljaka kojim uglavnom idu rekreativci i zaljubljenici u brdski biciklizam, ili kako to Travničani kažu “cestom”, iako to nije cesta nego utabana zemlja, ili onaj drugi preko stijena gdje su usponi teži, ali kraći.
Vlašićki sir, čaj, zrak: Jedno rječju – raj
Na putu od Galice do Devečana, naša je ekipa srela brojne planinare, rekreativce, bicikliste koji odmor i okrjepu, nakon što osvoje Devečane, po povratku pronalaze upravo u planinarskom domu “Erik Brandis” Planinarskog društva “Paklarske stijene”.Ugodni ambijent, miris vlašićkog čaja, ali i rakije, odišu prostorom ovog planinarskog doma nazvanom po isusovcu, austrougarskom istraživaču i botaničaru Eriku Brandisu, osnivaču travničke gimnazije. Našu ekipu srdačno je dočekao Marko Bokulić, ili kako ga od milja zovu, Boto, čuvar doma. S Botom smo počeli razgovarati o Vlašiću i ljepotama Galice, ali neprestano je ustajao “od stola” jer su planinari i rekreativci samo dolazili, a on ih je morao usluživati i nuditi im tople čajeve, rakije, vlašićki sir.
Planinarski dom “Erik Brandis” jedan od rijetkih do kojeg se može doći asfaltnim putem, i to čak s dvije trake, a radi tijekom cijele godine 24 sata dnevno. Grupa entuzijasta iz Travnika osnovala je 2006. godine planinarsko društvo i nazvala ga “Paklarske stijene”, a samu zgradu doma počeli su praviti 2008. godine. Danas je planinarski dom “Erik Brandis” jedan od najljepših u BiH – ima 47 ležajeva za spavanje, noć košta za planinare 12, a za ostale građane 15 konvertibilnih maraka. Piće je jeftinije ne
go u gradu, a za hranu se ili snađete sami pa si je pripravljate u kuhinji u domu, ili s domarima dogovorite za angažman kuharice.
“Rakije, čaja, slanine i sira uvijek ima, tog ne smije faliti nikada”, govori za Dnevnik.ba Bokulić, zvani Boto, jedan od dvojice čuvara odnosno domara. Razgovor započinje s Erikom Brandisem za kojeg kaže kako je svaki dan išao na Vlašić za vrijeme proljeća i ljeta i istraživao biljke. Iako je rođen negdje između Graza i Maribora, u Austrougarskoj, Brandisu, isusovcu, je bio, kako Boto govori, draži siromašni narod u Bosni nego bečka vlastela.
“Osnovao je travničku gimnaziju, danas KŠC Petar Barbarić, 13.013 biljaka koje je otkrio na Vlašiću danas su u Zemaljskom muzeju u Sarajevu, otkrio je 10 endemskih biljaka ovdje i organizirao prve majske izlete na Vlašić, ako on nije zaslužio da se dom po njemu zove, ne znam tko je”, kroz smijeh govori Boto.
Planinarski dom dobio naziv po isusovcu i botaničaru – Eriku Brandisu
Najpoznatije Brandisevo otkriće je Rosa Brandis, odnosno, vlašićka ruža koja kada se snese u Travnik, na manju nadmorsku visinu dobije bodlje, dok ih na Vlašiću nema.
S Galice se pruža impozantan pogled na Travnik i Lašvansku dolinu, govori Boto, a u to se svatko može uvjeriti i sam s vidikovca ispred Planinarskog doma Erik Brandis.
Međutim, kada je magla onda, kako kaže, Boto, mi se na Galici grijemo jer je sunce tijekom većine dana i gledamo vas, dolje, kako preživljavate u tom lašvanskom moru.
“Ljudi ovdje tijekom cijele godine dolaze. Oni koji imaju probleme s krvnom slikom, štitnom žlijezdom, anemijom. Za njih je Vlašić savršeno mjesto. O tom je, kako su mi pričali gosti doma iz Srbije, pisao puno i dr. Ribanović, Titov kardiolog”, govori Boto.
Najviše je sunčanih dana u godini u Lašvanskoj dolini na Vlašiću.
“Drugačije se čovjek osjeća kada je ovdje, u prirodi, s prirodom. Vi svi odozdo dođete živčani, samo pričate o stresu i nakon što malo prošetate, izgledate sretniji”, govori.
Mene kada pitaju, priča nam Boto, ima li medvjeda na Vlašiću, uvijek kažem da je više medvjeda u Travniku nego ovdje.
Planinarsko društvo Paklarske stijene za planinare i ljubitelje planina godišnje organizira nekoliko atraktivnih tura. Jedna od takvih je i ona “Putevima Erika Brandisa”, od crkve u selu Ovčarevu, podno Vlašića, obroncima Vlašića, odnosno, sa 600 metara nadmorske visine za nekoliko sati dođete na 1800 metara.
“To je zahtjevna tura, jedna od zahtjevnijih, za one bolje jače, ali imamo i ove ‘normalne’, prema kapelici Gospe Snježne, do Devečena, do Kraljice, Vlašićke gromile. Ma imaš cijeli život pred sobom i opet ne možeš obići cijeli Vlašić i sve to sagledati kada je velik”, govori.
Galica je, zapravo, srce Vlašića. Jednako lijepa i zimi i ljeti. Kao i Vlašić.
“Jedne zime se dogodilo da je snijeg toliko napadao da se šest dana nisam mogao spustiti u dolinu, ali onda meditiraš, razmišljaš i vidiš kako je živjeti s prirodom i u prirodi, to je jedan poseban osjećaj,ljudi u gradovima su zaboravili što je priroda, tempo života je takav da se nema vremena ni za što”, kaže.
Sunce na Galici i lašvansko more
Na Galici su, prema njegovim riječima, posebno lijepi izlasci i zalasci sunca.
“Tko to nije vidio ništa nije vidio u životu. Sad u ovom zimsko doba, iziđe oko sedam ujutro, a zađe oko pola pet, pa ti staneš i gledaš kako se dan rađa i umire pred tobom”, kaže Boto.
Kada je u Lašvanskoj dolini magla, na Vlašiću je sunce,a onda se, kaže Boto, pogled spusti na famozno “lašvansko more”.
U planinarskom domu Erik Brandis, čini se, uvijek je veselo. “Planinari su sretni ljudi, malo slanine, malo rakije, svatko donese sebi, svatko svačije jede, nema tu teških tema, samo smijeh, odmor, opuštanje, za vikend su nam bili planinari iz Hrvatske”, govori Boto.
Na Galici je u nedjelju zapaljena i prva adventska svijeća, priča nam, i govori kako su, ipak nekima, potekle suze.
“Imali smo goste iz Vukovara, Požege i Ploča pa smo palili adventsku svijeću u subotu poslije ponoći i to su je zapalili planinar iz Vukovara i naša planinarka iz Viteza, iz HDP-a Viteza. Kada su krenula zvona i pjesma ‘Glori, Glori Aleluja’, ljudi su počeli plakati, Vitez je simbol našeg stradanja i borbe u Središnjoj Bosni, a Vukovar u Hrvatskoj, bilo je jako emotivno”, govori Boto.
Osim planinara iz Hrvatske i svih dijelova BiH, na vlašićku Galicu dolaze iz svih krajeva svijeta – Slovenije, Njemačke, Poljske, Švedske.
“Nedavno je došao jedan Nijemac. Htio je platiti da sedam dana čuva ovce na Vlašiću, htio se odmoriti od svog posla”, govori i dodaje kako je sve veći broj turno-skijaša i ljubitelja paraglajdinga.
“Imamo dva odlična poletišta za paraglajdere, staze za skijanje, snowboard, ma sve, a oni koji to ne vole mogu promatrati ptice. To je tek posebno bogatstvo Vlašića”, govori.
“Više od 10 tisuća ptica preletjelo kroz dva sata preko Vlašića ka Jadranu”
Nedavno su, kako kaže, na Galici boravili znanstvenici iz Poljske koji su otkrili kako je više od 10 tisuća ptica preletjelo Vlašićem u jednoj rujanskoj večeri u razdoblju od 21 do 23 sata.
“Ispitivali su ptice radarima. U preletu preko Vlašićke gromile vidjeli su čak i bjeloglavog supa. To je područje glavni prelet ptica selica prema Jadranu. Naša Galica, iz porodice kosa sa žutim kljunom i crvenim nogama gnijezdi se u Paklarskim stijenama, a onda ljeti ide u Mostar”, govori. Jastrebovi, orlovi, sove,
ptičja su svakodnevica Vlašića.
Vlašić je nezaobilazan i uvelikome projektu planinarskom, Via Dinarica. “Nije surova i sirova planina, naprotiv, pitoma, kada je zima i snijeg, nema lavine, na koji god vrh ideš, penješ se kroz kotline do njega, zapravo”, govori. Na naše pitanje, što je s medvjedima u vukovima, Boto govori, kako ih i jednih i drugih ima.
“S vukom sam se jedne prilike sreo, na cesti, išao je sam, moguće da je odbačen iz čopora, pjevao sam i to je to. Životinje se svakog čovjeka boje. Kada vidiš vuka ili medvjeda, moraš pjevati, malo glasnije pričati. Ima puno divljih svinja, jelena, srni, zečeva”, priča.
Osim ljepota Vlašića, Boto ističe i zanimljive događaje u planinarskom domu Erik Brandis.
“Dva puta smo bili domaćin Dana planinara Herceg- Bosne, prema reakcijama, opravdali smo očekivanja, sada spremamo natjecanje, kako se to kod nas kaže, u najboljoj svinjskoj ‘višalici’, imat ćemo i organiziran doček Nove godine”, govori.
“Od sv. Ive, sv. Ante do sv. Franje”
Također, planirana je i nova planinarska tura, od Jajca do Guče Gore, odnosno, od crkve sv. Ive u Podmilačju, pa preko Dobretića gdje je crkva sv. Ante i Guče Gore gdje je franjevački samostan i crkva sv. Franje.
“Ići će se rubovima Vlašića, još uvijek ne znamo koliko je to točno kilometara, ali neka tri dana su potrebna da se to sve prohoda. Paklarske stijene to organiziraju u suradnji s PD Guča Gora i PD Komotin iz Jajca”, govori Boto.
Prostranstvo Vlašića je ogromno, pokriva više od 10 posto ukupnog teritorija BiH, a pod njegovim se obroncima nalaze gradovi:Travnik, Zenica, Jajce, Dobretići, Kneževo, Kotor Varoš, Teslić i Tešanj.
“Od vlašićkog repetitora do jednog od vrhova Gromile, sve je hrvatska zemlja. To nam govori i Križ na Vlašiću na kojem se već više od stotinu godina održava sveta misa za ovčare, to je jedan od najstarijih križeva na ovom području podignut na nekoj planini”, kaže nam Boto.
Ipak, sve ljepote Vlašića teško je opisati riječima. To ne mogu ni najbolji putopisci i zbog toga preporučujemo da odmorite oči uz naše fotografije…
