Što je bol? Bol je tek tračak slomljenosti, koji se pojavi u nama kao podsjetnik na ono što smo voljeli i izgubili.
Što su kosti? Kažu da su kosti naša srž, ono arhetipsko, iskonsko i snažno ljudsko biće koje čuvaju u svojoj dubini.
Što nam govore tragovi koje nasilje ostavlja na ljudskom tijelu i ljudskoj duši? Jeziv prizor, ali još jezovitiji podsjetnik na trenutak u kojem čovjek zaboravlja da je čovjek, dopuštajući animalnim porivima da razaranje uzdigne iznad milosti.
Naposljetku, što je pravda? Postoji li pravda? Što očekujemo od pravde? Zadovoljenje? Otkup? Iskupljenje? Ili tek nadu da patnja i razaranje nisu jači od ljudske dobrote, ljudskoga dostojanstva i ljudske milosti?
Što je ljudsko razaranje? Ono je pokazatelj koliko ljudska osoba može učiniti, ali i koliko može podnijeti. Pokušajte pojmiti snagu koju nose ljudi koji su preživjeli ono što ljudsko biće nikada ne bi smjelo biti prisiljeno preživljavati.
Istina, to nisu osobe koje služe tek kao puki podsjetnik da se može preživjeti. Dokaz su kako čovjek preživljava i onda kada mu je oduzeto gotovo sve što ga je činilo čovjekom. U njihovoj boli nalazi se snaga, a u njihovoj šutnji svjedočanstvo ljudskoga dostojanstva koje je nadživjelo razaranje.
Danas se prisjećamo ljudskih razaranja počinjenih na Busovačkim stajama 15. lipnja 1993., ali i pitamo koje su granice ljudske patnje i ljudske izdržljivosti. Suočeni s takvim iskustvima ljudske patnje, ostaje nam zapitati se: što nam je bol učinila i kakvima nas je oblikovala?
Unatoč svemu što je u nama slomljeno, čovjek pronalazi snagu da izdrži, sačuva dostojanstvo i ponovno pronađe smisao. Upravo se u toj izdržljivosti očituje ono najiskonskije, najarhetipskije i najsnažnije u nama: moć ljudske duše.
Težina boli nakon takvoga iskustva zauvijek ostaje u nama. S vremenom se stišava i pretvara u sjećanje, ali nastavlja živjeti u našem karakteru i našoj osobnosti, oblikujući čovjeka kojega svakoga dana iznova postajemo.
Sjećanje na žrtve pronađene na Busovačkim stajama predstavlja trag prošlosti, ali i podsjeća na ekspanzivnost ljudske izdržljivosti i ljudskoga dostojanstva.
Vječna hvala i slava svim poginulim na Busovačkim stajama 15. lipnja 1993.
Autor: Irena Lukin, grad-busovaca.com portal