Danas, 24. lipnja, obilježavamo spomendan rođenja svetog Ivana Krstitelja – sveca, mučenika, pustinjaka, propovjednika i zaštitnika mnogobrojnih lica.
Začeće i rođenje Ivana Krstitelja
Prema Novom zavjetu, Ivanovi roditelji – Elizabeta i Zaharija dugo nisu imali djece, što im je stvaralo teško breme s obzirom da su odveć zakoračili u zrelu životnu dob. Kada je anđeo Gabriel nagovijestio Zahariji da će Elizabeta začeti, vođen sumnjom zbog dobi svoje supruge, Zaharija je zanijemio. To je bio znak da su Gabrijelove riječi istinite. Jedno vrijeme se blagdan Začeća sv. Ivana Krsitelja obilježavao u Napulju, Španjolskoj i Engleskoj, a danas se nalazi samo u kalendaru Bizantske crkve, 23.rujna.
Kada se Ivan rodio, održana je posebna svečanost na kojoj mu je nadijenjeno ime. S obzirom na veliku radost, okupili su se brojni rođaci i prijatelji. Svi oni su predložili da se sin zove Zaharija po ocu, ali je Elizabeta inzistirala na imenu Ivan (heb. Johanan). Kada su Zahariju pitali za mišljenje, u tom trenutku mu se vratio glas te se složio sa suprugom da se sin zove Ivan. Počeo je zahvaljivati Bogu i slaviti ga zbog njegove dobrote:
“I ti ćeš biti poseban. Ići ćeš pred Božjim izabranikom. Nosit ćeš poruku Božje ljubavi i opraštanja njegovu narodu.”
Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja oblježava se 24. lipnja jer je, prema Lukinom izvještavanju, Ivan stariji od Isusa šest mjeseci. Rođenje Ivana Krstitelja nazivao se i “ljetni Božić”.
Ivanov život
Ivan je propovijedao blizinu Božjeg kraljevstva, pa je prema tomu pozivao svoje sunarodnjake na obraćenje, a mnogi od njih istinski su se pokajali za svoje grijehe i dali su da ih Ivan krsti. Otišao je od kuće, postavši pustinjak, živio je u pustinji nadomak rijeke Jordan, a glad je krotio divljim medom i skakavcima. Bio je odjeven u odijelo sačinjeno od devine dlake opasano kožnim pojasom.
Tradicija govori da je Ivan bio Isusov rođak. Unatoč tomu što Biblija ne koristi riječ “rođak” kako bi opisala njihov odnos, mi možemo biti sigurni da su oni bili u srodstvu, i kao obitelj i svrhom: Ivan je bio onaj koji je pripremio put za Gospodina (Matej 3, 1-12).
Bez obzira na svoju službu, Ivan se nije hvalio zbog toga, što dovoljno govori o njegovoj poniznosti i skromnosti.
Krštenje Isusa
Evanđelja pripovijedaju da je Isus došao k Ivanu da ga on krsti, što je na Isusovo inzistiranje on i učinio. Za vrijeme krštenja, kako pripovijeda Biblija, Duh Sveti spustio se nad Isusa u obliku goluba i Božji glas je progovorio:
“Ti si Sin moj ljubljeni. U tebi mi sva milina.”
Mučeništvo i smrt Ivana Krstitelja
Herod je zapovijedio da uhvate Ivana te ga svezanog u lance bace u tamnicu, zbog Herodijade – žene svoga brata Filipa. Ivan, kao oličenje poštenja i pravednosti, govorio je Herodu da mu nije dopušteno imati svoga brata. Na Herodov rođendan, Herodijadina kći plesnim koracima došla je među kralja i njegove prijatelje, pa joj on reče: “Išti od mene što god hoćeš, i dat ću ti.” Djevojka je pohitala k svojoj majci i upitala je što da traži, na što je Herodijada odgovorila “Glavu Ivana Krstitelja.”
Kralj odmah pošalje krvnika i naredi mu da donese Ivanovu glavu. Ovaj ode, odrubi mu glavu u tamnici, donese je na pladnju i dade je djevojci, a djevojka svojoj majci. Kad to čuše Ivanovi učenici, dođoše i uzeše njegovo tijelo te ga položiše u grob (Mk 6,17-29).
Spomendan smrti Ivana Krstitelja obilježava se 29.kolovoza.
Relikvije Ivana Krstitelja danas se čuvaju u crkvi sv. Silvestra u Rimu i u Amiensu u Francuskoj.
Običaj ivanjskih krijesova
Ivanjski krijesovi običaj su paljenja vatre uoči blagdana rođenja svetog Ivana Krstitelja, odnosno 23.lipnja navečer. Riječ je o običaju iz pretkršćanskog razdoblja koji pripada grupi običaja vezanih uz prirodne praznike (zimski i ljetni suncostaj, proljetna i jesenska ravnodnevnica).
U narodnom vjerovanju širom Europe vladalo je uvjerenje da biljke koje bi bile prikupljene o ivanjskoj noći imaju čudesna ili ljekovita svojstva. Paljeni su krijesovi, a vjerovalo se da oni štite od zlih duhova za koje se mislilo da slobodno lutaju uokolo dok se sunce opet vraćalo na jug.
U slavenskim narodima ivanjski su običaji vezani uz vodu, plodnost i obredno čišćenje. Obično su djevojke bacale cvjetne vijence u vodu i prema načinu kako plutaju proricale budućnost, mladi su parovi preskakivali krijesove.
Diljem Hrvatske, ali i Bosne i Hercegovine običaj paljenja ivanjskih krijesova, u narodu poznatih kao svitnjaka, zadržao se i do danas. Na sam dan 23. lipnja pripremaju se grane, slama, sijeno, cvijeće i sl., da bi se navečer upalio svitnjak. Oko istoga se okupi cijela obitelj, i mladi i stariji. Kada bi svitnjak dogorijevao i plamen mu se smanjio mladi bi ga preskakali. U nekim mjestima običaj se ogleda u tomu da se na jednom mjestu zapali veliki svitnjak, oko kojeg bi se okupili svi mještani.
