Napiši na zid društvene mreže

0
402
Mnogi kažu da su najvažnija u životu njihova djeca i da ginu za njihovu sigurnost…

meni bude onda neobično kad u Fisu stalno ide obavijest da se izgubilo neko dijete…čudno je i da se ostavljaju u vrtiće u Njemačkoj kod nekih stranaca i tu provode cijeli dan…mislim da su osjetljiviji stari ljudi i nekako se čovjek pobrine da se u staračkim domovima o njima vodi bolja skrb,nego ona za najmlađe…ili nam je više žao jer odlazak u starački predstavlja njihovu zadnju stanicu,ili se bojimo za svoje dupe u budućnosti,a znamo da se u vrtić više sigurno nećemo vratiti…i oni koje ostavljamo u igraonicama i u staračkim domovima,bolnicama,palijativnim ustanovama,svi plaču i svi samo žele svojoj kući…mala djeca skriju cipelice i jakne kad osjete vrijeme polaska iz kuće,starcima se u dvorištu staračkog naprave i kobajagi peroni i klupe gdje ponekad čekaju svoj vlak,da se vrate…žalosno je i jedno i drugo ali takav je život,lomi te i melje gdje može i kako zna…kući svi žure,svi je vole…osim mene…ja se nakon tri dana godišnjeg osjećam kao zatvorenik,robijaš u samici s teškim zlom iza sebe i kaznom dugom i bolnom…daleko od teta i dadilja,ni blizu tute i infuzije,a grob…izmišljam nove kruhove,karamel preljeve za sladoled,čistim,čitam…i zovem sve na ovaj svoj facebok zid…crven kao naš ciglanski,dug kao kineski…i još duži,ako bog da!

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.