Prije četiri dana obilježena je 131. obljetnica rođenja nobelovca Ive Andrića. Veliki književnik umro je 1975. godine, a njegovo grandiozno djelo aktualnije je danas nego u vrijeme kad je dobio Nobelovu nagradu.
Ne samo djelo već i Andrićev ukupni habitus. I jedno i drugo na poseban način govore o društvenoj i političkoj zbilji u Bosni i Hercegovini, ali i šire. Andrić pripada i hrvatskoj i srpskoj književnosti, po mjestu rođenja i življenja u mladosti i bosanskohercegovačkoj, a naravno, kao nobelovac, i svjetskoj. Još se vode žestoke rasprave oko toga kojoj naciji pripada. Odgojen je u katoličkom duhu, bio je stipendist Hrvatskog kulturnog društva “Napredak”, kao student u nacionalu izjasnio se kao Hrvat, bio zastupljen u zborniku “Hrvatska mlada lirika”, pa ga Hrvati mogu smatrati svojim sunarodnjakom. Nakon što je utemeljena versajska Jugoslavija u kojoj je Andrić postao uvaženi diplomat, veliki književnik počeo je pisati na ekavici te ga Srbi smatraju svojim sunarodnjakom. On sam se u vrijeme dviju Jugoslavija nije nacionalno izjašnjavao, jako je držao do jugoslavenstva.
Značajnom dijelu bošnjačke političke i intelektualne elite Andrić nešto nije po volji. No, koliko je Andriću bilo stalo do Bosne i Hercegovine, najbolje govori činjenica da je novčani iznos Nobelove nagrade usmjerio za knjižnice u BiH! Nekima se jako zamjerio sadržajem pisma iz pripovijetke “Pismo iz 1920.”, koja je objavljena 1946. godine. Kroz lik Maksa Levenfelda, liječnika koji bježi iz Bosne, budući nobelovac piše o pogubnoj mržnji koja je prije sto godina vladala u zemljici Bosni. Mnogi u BiH nisu dobro ili dobronamjerno shvatili tu Andrićevu pripovijetku koja je aktualna i danas. Inače, o Hercegovini je pisao više nego lijepo.
Ivo Andrić rođen je u Docu kod Travnika 9. listopada 1892., a umro u Beogradu 13. ožujka 1975. godine. U Hrvatskoj enciklopediji stoji kako su mu roditelji travnički Hrvati te da nakon očeve smrti iz Sarajeva seli k tetki udanoj za Slovaka, službenika uprave u Višegradu. Pripadao je katoličkoj zajednici, ali je kao sarajevski gimnazijalac bio simpatizer “mladobosanaca”. Sa stipendijom društva bosanskohercegovačkih Hrvata “Napredak” dolazi na studij u Zagreb gdje se u književnom smislu počinje oblikovati pod utjecajem moderne, osobito A. G. Matoša, a ozbiljnu pozornost stječe svojim prilogom pjesničkom zborniku “Hrvatska mlada lirika”. U Zagrebu je 1918. objavio zbirku “Ex Ponto”, a dvije godine potom “Nemiri” i pripovijetku “Put Alije Đerzeleza”. Studij je nastavio u Beču i Krakovu, a zbog svojih nazora jedno vrijeme proveo je u zatvoru. Amnestiran je 1917. godine pa se vraća u Zagreb gdje je pristupio Društvu hrvatskih književnika. I zbog te činjenice nitko i nikada neće ga moći oteti hrvatskoj književnosti. Naravno, i naciji. Godine 1919. Andrić je prihvatio ponuđenu državnu službu, a već sljedeće godine dobio je mjesto u diplomaciji Kraljevine Jugoslavije. Bio je pred Drugi svjetski rat izvanredni poslanik i opunomoćeni ministar u Berlinu. Njegovo ime veže se uz potpisivanje Trojnog pakta, što mu mnogi ne žele oprostiti, iako je nakon toga napustio lukrativni diplomatski položaj jer nije htio biti ničiji lutak u tadašnjoj Njemačkoj. Tin Ujević našalio se na tu epizodu iz Andrićeva životopisa:
– Lijepo piše, a svašta potpisuje!
Dr. fra Iko Skoko, autor knjige “Franjevci u djelima Ive Andrića”, ističe to da je ovaj veliki književnik pola stoljeća prijateljevao s franjevcima ta da je pronašao 44 franjevca koje nobelovac u svojim djelima spominje imenom i prezimenom. Nema nikakve dvojbe da je Andrić svoje misli i poruke često izražavao riječima franjevaca. Možda se nekima to baš i ne sviđa, no to je njihov, a ne Andrićev problem. Andrić je jako često citiran pisac. Zastupljen je u antologijama aforizama, mudrih izreka. Kolega po peru Josip Muselimović u svojim kolumnama u Večernjaku kao moto koristi Andrićeve mudre misli. Brojne Andrićeve izreke desetljećima su više nego antologijske, kao što je ova znana: “Dođu, tako, vremena kada pamet zašuti, budala progovori, a fukara se obogati!” Ili ova: “Bolest je sirotinjska sudbina, ali i bogataška kazna!” Možda je najcitiranija ova Ivina misao: “Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni i još čudnije kako često nam baš to nedostaje!” No, ova jako ohrabruje: “Dok god ima mraka, bit će i svanuća!” Među najpoetičnijima je Andrićeva izreka: “Ljepša duša dublje jeca!” Ali i ova: “Što ne boli – to nije život, što ne prolazi – to nije sreća!” Pa i ova pouka: “Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.” Puno toga mudroga možemo pročitati u njegovu ukoričenom dnevniku “Znakovi pored puta”.
Mnogi o Andriću misle i govore kao Mujo kad su ga pitali je li čitao “Na Drini ćuprija”.
– Šta čit’o, šet’o – pohvalio se Mujo.
Pokoja anegdota puno govori o nekoj velikoj ličnosti. Novinari su se žalili na to kako je od Andrića bilo vrlo teško dobiti intervju. Jedan je novinar spontano razgovarao s Andrićem, a onda je taj privatni razgovor složio u formu intervjua i otkucan tekst poslao nobelovcu te ga zamolio da mu odobri objavljivanje u novinama. Nobelovac je pismeno odgovorio: “Odobravam da se objavi deset godina nakon moje smrti!” Na jednom skupu pisaca jedan je Andrićev kolega kazao:
– Ništa više nije isto, sve se promijenilo.
– Samo žene još uvijek nose devet mjeseci – uzvratio je Andrić.
