U svoje 73 godine splitski alpinist Stipe Božić, putopisac, redatelj, član Hrvatske gorske službe spašavanja i motivacijski govornik, proživio je i doživio više nego što drugi ljudi mogu i zamisliti da je moguće.
Uspeo se na najviše vrhove svih sedam kontinenata, bio na Sjevernom polu, spustio se u Lukinu jamu duboku 1395 metara, prošao najveće pustinje na zemaljskoj kugli, doživio najveća priznanja i proživio najteže privatne tragedije – od pogibije gotovo polovice prijatelja i kolega alpinista, do tragične smrti sina Joška s kojim u mislima i 17 godina od njegova odlaska svaki dan liježe i svaki se dan budi.
Stipe Božić je gotovo cijeli svoj život strastveno dokumentirao kao pisac, fotograf, kamerman i televizijski redatelj, a trenutačno živi u iščekivanju svog idućeg uspona na Cinehill, filmski festival na Petehovcu, brdu u blizini Delnica u Gorskom kotaru, čiji će biti počasni gost od 24. do 28. srpnja.
Neumorni ste i u mirovini: čime se trenutačno bavite?
– Montažom i završetkom filma “Alpski ratnici” prema istoimenoj knjizi kanadske autorice Bernardette McDonald, promocijom knjige “Planine”, te motivacijskim predavanjima, uglavnom za velike tvrtke na njihovim kongresima i teambuildinzima.
Što im želite poručiti?
– Cilj je da im kroz vlastiti primjer pokažem motivacijsku strategiju, kako se gradi tim s kojim se nužno moraju prevladati krize da se dođe do cilja, te najvažnije od svega – kako da na tom putu iza sebe ostave lijepu priču za druge.
Kako vas služi zdravlje?
– Jako dobro s obzirom na godine. Lani sam, recimo, ponovno bio u Nepalu u podnožju Mt. Everesta… Nikad nije dosadno.
Odakle ste rodom?
– Iz Zavojana u blizini Vrgorca. Danas tamo provodim vrijeme na djedovini u kući koju sam komforno obnovio sa suprugom Verom, inženjerkom građevine. Kad pišem ili montiram tamo mi je bolje i ljepše nego u Splitu, jer me nitko ne ometa, tamo imam svoj mir.
Vaše ime je sinonim za alpinizam, ali od toga niste mogli prehraniti obitelj. Što ste sve radili za plaću?
– Nakon srednje škole zaposlio sam se kao električar na talijanskom brodu, poslije sam bio električar u građevinskom poduzeću, neko vrijeme i slobodni umjetnik – fotograf i filmaš, a 1990. sam se stalno zaposlio kao montažer i realizator u splitskom studiju. Nakon Domovinskog rata unaprijeđen sam u redatelja i redatelja mentora i mogu se pohvaliti sa stotinjak dokumentarnih filmova za HTV te još dvadesetak za druge televizije.
Što ste najvažnije u planinama naučili?
– Da moramo biti mali, ponizni i strpljivi, jer se uvijek – a posebno u planini – moraju stvoriti uvjeti da možete uspjeti. A dolazak na vrh je samo prvo poluvrijeme i to mnogo lakše od silaska. Imao sam sreću da sam sa slovenskim alpinistom Vikijem Grošeljem, kojeg sam upoznao na odsluženju vojnog roka, puna dva desetljeća činio jedan od najboljih naveza svijeta. Ta bliskost koja se rodi između dva čovjeka vezana užetom u stijeni, gdje smo stvarno činili čuda – više je od prijateljstva i krvnog srodstva.
Plašite li se smrti?
– Ne. Od samog početka sam svjestan da je u planinama sve moguće, polovicu prijatelja alpinista sam izgubio.
Na koga ste najponosniji?
– Na svoju djecu Joška, Ivu i Maju. Pokojni sin Joško mi je bio najsličniji, s njim u mislima i sedamnaest godina nakon njegove pogibije svaku noć liježem i svakog jutra se budim. Joško je bio juniorski prvak Hrvatske u boksu, a penjati se počeo nakon Domovinskog rata i postao izvrstan alpinist, te još bolji spasilac. Petnaest godina bio je pročelnik splitske Gorske službe spašavanja i vodio najzahtjevnije akcije, u planinama i na moru zbog čega se Jošku i danas divim.
Što rade vaše kćeri?
– Maja i Iva su pronašle svoj put i isto su tako vezane za planine i prirodu. Maja je studirala stop animaciju u Španjolskoj, baza joj je u Švicarskoj i penje najzahtjevnije smjerove, dok je Iva članica GSS-a, živi u Paklenici, a završila je dva fakulteta – komparativnu književnost i animirani film na Likovnoj akademiji. Maja i Iva zapravo žive točno onako kako sam ja želio živjeti. Njihova mama Vera se ljuti da su preslobodne, a ja im – zavidim.
Podsjetimo, prije sedamnaest godina u frontalnom sudaru u Drveniku kraj Makarske stradali su sin i snaha našega poznatog alpinista Stipe Božića, Joško (32) i Ana (27). Joško je, nakon što je pao u komu preminuo u bolnici. Nakon nekoliko dana preminula je i njegova supruga Ana (27), koja je bila priključena na aparate za održavanje života.
Na motociklu marke KTM 600 Božić je pretjecao kolonu iz smjera Makarske prema Pločama te je u zavoju prešao na suprotni kolnički trak i udario u tegljač marke Volvo, kojim je upravljao Dejan Uskoković (37) iz Crne Gore. Supružnicima Božić pomoć su pružili u Makarskoj, odakle su ih helikopterom u 12.15, sat i pol nakon nesreće, prevezli u KB Split. Tamo su ih priključili na uređaje za održavanje života na Jedinici intenzivnog liječenja. – Ustanovljene su im ozljede glave i vrata te lomovi po cijelom tijelu. Jutros su krenuli na izlet, a nakon nesreće prebacio ih je do Splita helikopter s posadom s kojom inače surađujemo u akcijama spašavanja – rekao je Stipe Božić ispred splitske Hitne.
