Oba nacionalistička pokušaja, ruski i srpski, da se uvjeri svjetsku javnost kako je riječ o borbi dobra protiv zla, istine protiv neistine, bila su u službi ideologije bolesnih umova oko Miloševića i Putina.
Piše: dr. fra Luka Marković, Katolički tjednik
Jugoslavenski diktator Tito uspio je ostati dugoročno na vlasti ne samo zbog uspješnoga spletkarenja unutar jugoslavenske komunističke partije, nego, znatnim dijelom, i zbog toga jer je očuvanje Jugoslavije bio interes sovjetske i zapadne politike.
Interes očuvanja Jugoslavije
Koliko je zapadna politika bila zainteresirana za opstanak te tvorevine, najbolje se pokazuje u podršci centralističkoj vlasti u Beogradu, pa čak i u onim trenucima kad su srpski ratni ideolozi prigrabili vlast i počeli očitovati spremnost na najogavniju brutalnost, uvjeravajući svijet kako žele samo pospremiti kuću. O kakvim se zapadnim političkim interesima radilo u to vrijeme, pokazalo se najbolje u tome što su uveli žrtvi embargo na oružje prepuštajući je na milost i nemilost agresoru. Na taj način su, barem djelomično, doprinijeli i onomu što se dogodilo u Vukovaru, a kasnije i u Srebrenici. Da je zapadna politika znala kako će završiti ratni pohod Srbije na Hrvatsku i BiH, vjerojatno bi reagirala nešto drugačije. Ostala je dugo vremena po strani, bez obzira na priznavanje Hrvatske i BiH. Samo priznanje ne znači puno, ukoliko ne postoji spremnost za pomoć, kao i moralna odgovornost prema žrtvi koja je izložena bezobzirnom agresoru. Priznala je Hrvatsku i BiH, ali je, za razliku od današnjega odnosa prema Ukrajini, pustila žrtve da se same snalaze kako znaju. Razlog za to je ležao vjerojatno u uvjerenju pojedinih utjecajnih zapadnih političara kako bi Srbija, bez obzira na brutalnost, mogla spasiti Jugoslaviju, barem kao konfederativnu tvorevinu, i to nakon što zauzme znatan dio prostora priznatih republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
„Srpski“ i „ruski svet“
Prisjećam se razgovora s jednim od najuglednijih njemačkih političara iz tadašnjega Bundestaga. Iako je bio jako sklon Hrvatima, nije vjerovao u to da će hrvatski narod uspjeti vratiti pod svoju kontrolu čitav prostor Hrvatske. Za razliku od njega, neki od utjecajnih europskih političara su se vjerojatno tomu i nadali. Da je rat završio onako kako ga je zamislio „srpski svet“, upitno je što bi se dogodilo na prostorima bivše države. Kako bi to izgledala Hrvatska bez trećine teritorija? Ili što bi bilo s BiH da nije došlo do sporazuma Tuđmana i Izetbegovića, deblokade Bihaća i dolaska hrvatske i bošnjačke vojske pred samu Banju Luku? Srbi su, slično Rusima danas u odnosu na Ukrajinu, uvjeravali svijet da se kod agresije na Hrvatsku i BiH radi samo o pravednom pokušaju ovladavanja prostorom na kojem žive nacionalisti s nacističkim ili islamističkim pogledom na život, od kojih treba spasiti ne samo „ugrožene Srbe“, nego i njih same. Oba nacionalistička pokušaja, ruski i srpski, da se uvjeri svjetsku javnost kako je riječ o borbi dobra protiv zla, istine protiv neistine, bila su u službi ideologije bolesnih umova oko Miloševića i Putina. Milošević je završio onako kako je završio, iako ni u snu nije mogao vjerovati da će ga se odreći vlastiti narod, koji ga je zdušno podržavao. Nažalost, Putin u svom zanosu da uđe u povijest majčice Rusije nije naučio ništa od Miloševićeve sudbine. Upravo ga zbog toga čeka najvjerojatnije nešto slično. Bit će gubitnik, bez obzira hoće li okupirati dijelove Ukrajine ili će iz nje otići podvijena repa. Iako možda neće jednoga dana biti izručen međunarodnom sudu u Hagu kao Milošević, bit će na globalnoj razini prezren i odbačen političar s kojim niti jedan ozbiljniji svjetski moćnik neće kontaktirati. Istina, to se neće dogoditi zbog toga jer su svjetski političari, pa i oni zapadni, ljudi od morala, nego iz razloga što će biti riskantno koketirati s destruktivcem koji je ne samo uzrok velikih razaranja i ubijanja u Ukrajini, nego, vjerojatno, i ekonomske katastrofe u svijetu.
Razlika između srpskog i ukrajinskog pravoslavlja
Naime, poslije rata u Ukrajini, svjetska ekonomija će se godinama oporavljati. Pri tome najlošije će proći najsiromašniji, pogotovo oni narodi koji su preživljavali zahvaljujući donacijama bogatijih država. Ponadati se da će svijet shvatiti kako za svu katastrofu, koja će nastati po završetku ruske agresije na Ukrajinu, nije kriv ruski narod, kao što za onu u Drugom svjetskom ratu nije bio kriv njemački, ili kao što se za srpske zločine u Hrvatskoj i BiH iz prošloga rata ne može kriviti čitav srpski narod. Moć manipulacije demagoga i diktatora je velika, pogotovo tada kad uspiju uvjeriti narod kako zlo čini ona suprotna strana, a ne oni. Pa, ipak, u čitavom tom vrtlogu nepreglednoga destruktivnoga Putinova djelovanja u Ukrajini, jedno mora biti zapaženo. Ono što izdiže karakter pravoslavnoga ruskoga čovjeka u Ukrajini u odnosu na srpskoga u Hrvatskoj i BiH, jest distanciranje od zlih namjera Putina. Ruska Pravoslavna Crkva u Ukrajini nije prihvatila Putinovo spašavanje Rusa u Ukrajini kao što je to činila pravoslavna klerikalna elita u Hrvatskoj ili BiH, iako je taj njegov destruktivni put, blagoslovio i sam patrijarh u Moskvi. Upravo to, ali i prosvjedi ruskoga naroda protiv diktatora Putina, daju za pravo Slavoju Žižeku kad kaže da se u ovom krvavom sukobu u Ukrajini ne smije protežirati razmišljanje kako se radi o „europskoj (zapadnoj) istini nasuprot onoj ruskoj“. I to zbog toga što postoji samo jedna istina, i to ona koja je oslobođena manipulacije i laži. Zlo ostaje zlo, bez obzira čini li se onako kako to čine Rusi danas bez stida u Ukrajini, ili kako to ponekad izvedu Amerikanci u rukavicama. (Dovoljno je samo sjetiti se „američke istine“ o pravednoj agresiji na Irak zbog navodnoga biološkoga oružja.)
Zapadne zavodljivosti
Nažalost, i u samoj patnji ukrajinskoga naroda zapadna politika snosi, barem određeni krugovi „jastrebova“ i manipulatora, određenu odgovornost. Teško je povjerovati da bi ukrajinski političari, svjesni opasnosti koja dolazi od diktatora Putina, tako glasno govorili o ulasku u NATO da im neki zapadni političari nisu davali određene garancije ili barem sugestije. Ukoliko je toga bilo, a može se pretpostaviti da je bilo, s obzirom na okolnost rušenja predsjednika Janukoviča, ruskoga čovjeka u Ukrajini, onda se može govoriti barem o neodgovornom ponašanju, pa čak, što je još i gore, eksperimentiranju na račun mira u Ukrajini.
Ono što bi na poseban način trebalo zabrinjavati Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu, ali i Hrvatsku, jest trenutno eksperimentiranje zapadne politike s Vučićem i Srbijom. Unatoč njegovoj jasnoj podršci Rusiji i Putinu, besramnom opravdanju Putinove agresije na Ukrajinu u režiji njegovih medija, šuti zapadna politika. Ta šutnja može biti vrlo opasna. Uspije li Putin, na bilo koji način ostati na vlasti u Rusiji, poslužit će se Vučićem, svojim trojanskim konjem na Balkanu, kako bi donio nemir tamo gdje zapadna politika želi po svaku cijenu sačuvati mir. Ne bi on to učinio iz želje da pomogne „srpskom svetu“, nego da skrene pozornost sa svojih nedjela u Ukrajini na NATO koji bi se danas, za razliku od onih 1990-ih, stavio na stranu Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Padne li Putin, pretvorit će se Vučić u zapadnu pudlicu od čega bi opet mogao profitirati „srpski svet“. I to je moguće, jer kako god Rusijom danas dominira opasni, probuđeni nacionalni zanos, zapadnom politikom vladaju profit i nametnuta liberalna ideologija. Nije Vučić glup kao što neki misli. Da je glup, ne bi u konzervativnoj Srbiji za predsjednicu vlade postavio Anu Brnabić? Razlog više za Hrvate i Bošnjake da brže porade na usvajanju pravednoga Izbornoga zakona.
