Svibanj je i dalje mjesec posvećen Blaženoj Djevici Mariji. Razdoblje je to kada vjernički život posebno obilježava Marijino štovanje, ali i hodočašća u Gospina svetišta. O tome smo razgovarali s fra Ilijom Božićem, upraviteljem svetišta u Olovu.
Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik
Fra Ilija je rođen u Varešu 1972. gdje je stekao osnovnoškolsku naobrazbu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a teologiju u Ljubljani i Samoboru. U novicijat je ušao 1990. u Osovi. Prve redovničke zavjete dao je 1991., a svečane 1995. Za svećenika je zaređen 1997. u Sarajevu.
Tijekom svoga pastoralnog djelovanja bio je u nekoliko župa među kojima prednjače „susjedne“ olovske župe kao što su Vijaka i Kraljeva Sutjeska.
Budući da je i rodom u blizini Olova, mogao nam je dati zaokružen odgovor na temu Gospina štovanja tijekom svibnja u ovome svetištu, ali i na ostala uobičajena pitanja o Marijinu štovanju tijekom povijesti, molitvi krunice te ulozi BDM-a u povijesti spasenja…
Poštovani, svibanj je Gospin mjesec. Na početku nam recite zašto je baš ovaj mjesec posvećen Blaženoj Djevici Mariji? U katoličkom kalendaru postoje mnogi Marijini blagdani. Ima li tu određena poruka?
Kako je obično bivalo kroz povijest kršćanstva, tako je i u ovom slučaju važnu ulogu za nastajanje svibanjske pobožnosti odigrao supstrat koji je već postojao u ranosrednjovjekovnim društvima. Baština koju je europsko čovječanstvo već posjedovalo dobila je s „marijanizacijom“ mjeseca svibnja novo određenje. Naime, mnogi su narodi još uvijek u svojoj kulturi baštinili predkršćanska obilježja prirodne religije, to jest društveno-vjerski život i dalje se oblikovao prema određenim „svetim“ vremenima i mjestima. U mnogim su kulturama ti supstrati samo kristijanizirani. Tako je slično bilo i s Gospinim svibnjem.
Svibanj je u ranim kulturama – obilježenim težačkim stilom života – zauzimao posebno mjesto kao vrijeme buđenja i bujanja prirode. Takav koncept obilja i procvata života bio je pogodno mjesto za razvoj marijanske pobožnosti. Gospin je kult već postojao među kršćanskim pukom, a svibanj je samo pogodno iskorišten za omasovljenje raznih pučkih pobožnosti posvećenih Mariji.
Možemo li u kratkim crtama proći kroz povijest štovanja Blažene Djevice Marije od prvih kršćanskih zajednica do danas te posvijestiti što u današnjem svijetu predstavlja svibanj?
Štovanje Blažene Djevice Marije prisutno je gotovo od samih početaka Crkve. Poznato nam je da se teologija zapravo rađa iz potrebe da objasni, opravda ili ispravi određenu crkvenu i pučko-vjersku praksu.
Već u prvoj liturgiji Crkve Marija ima zapaženo mjesto. Velika kristološka rasprava u 5. st., koja prethodi Kalcedonskom saboru, snažno je marijanski obilježena. Dogma o Mariji Bogorodici – Božjoj majci – koju je Efeški sabor proglasio 431., govori nam zapravo o već vrlo raširenu kultu štovanja Marije. I cio niz ranokršćanskih apokrifnih spisa kojima također dugujemo i štovanje Gospinih roditelja Sv. Joakima i Ane, ne samo da je znak važnosti koju je imala marijanska pobožnost, nego i početak njezina naglog širenja.
Iz ranih stoljeća baštinimo i predivnu molitvu Pod obranu se tvoju utječemo, koja je također znak žive pobožnosti već toliko stoljeća. U srednjem vijeku na europskom Zapadu dolazi do preoblikovanja marijanske pobožnosti koja se odsada više individualizira i premješta u privatne životne sfere. To međutim ne znači i smanjenje njezina intenziteta i utjecaja.
Sv. Franjo je bio, ne samo štovatelj, nego i veliki širitelj marijanske pobožnosti. Čak je i svoj novi red stavio pod Gospinu zaštitu. Franjevačka teološka škola 13. i 14. st., a osobito Ivan Duns Škot, kao njezin vrhunac, razrađuje teološku misao o Marijinu bezgrješnom začeću.
Na ovom primjeru vidimo kako je vjernička svijest o bezgrješnom začeću postojala i ranije, kako je potom franjevački teolozi razrađuju da bi na kraju postala dogmom.
Danas mnogi govore o krizi marijanske pobožnosti u Crkvi. U današnjem svijetu svibanj nekome predstavlja početak poljoprivrednih radova, nekoga već tjera na organizaciju ljetnoga godišnjeg odmora, nekom najavljuje dolazak ispita i završetka školske godine, a nekome – kao kod nas u Bosni i Hercegovini – i zavjet u neko od marijanskih svetišta.
U Vrhbosanskoj nadbiskupiji tu posebno mjesto zauzimaju Olovo na početku i Kondžilo na kraju svibanjske pobožnosti.
Koliko je svijest o uzvišenoj Marijinoj ulozi u povijesti spasenja još uvijek snažna među kršćanskim pukom? Možete li nam to posvjedočiti iz kontakata s hodočasnicima u drevnom svetištu kojim upravljate?
Sigurno je da Gospa još uvijek zauzima važno mjesto u kršćanskom životu našega puka. Ta svijest se osobito očituje u velikim proslavama Marijina uznesenja na nebo i njezina rođenja. Mnogi crpe nadahnuće za vlastiti život iz njezina primjera. Ona je uzor života u svakodnevici, odnosno primjer kako ostvariti svetost – na koju smo svi pozvani – u svom takoreći svakodnevnom životu: u obitelji, u životnom okruženju, na radnom mjestu, u odnosu prema dragim i manje dragim ljudima, u odnosu prema ljudima koji nam nanose zlo.
Sve su ovo stvarnosti na koje nailazimo u životu. Bio siromah ili bogat, bio zaposlen ili nezaposlen, bio obiteljski čovjek ili samac, svatko je od nas pred ovim životnim izazovima. Marija tako ostaje trajan putokaz Crkve koja u nasljedovanju Isusa Krista ide prema svome cilju: sjedinjenju s Bogom.
Vjernici koji hodočaste u olovsko svetište ne dolaze samo moleći za ozdravljenja ili druga nadnaravna čuda – iako su zabilježena brojna i takve vrste – nego i za ustrajnost u svakodnevnom kršćanskom životu. O tome lijepo govori i molitva Gospi Olovskoj koju naše svetište preporuča hodočasnicima: “Neka moj život, uz Tvoju pomoć, tiho izgara pred licem Božjim poput tisuća svijeća koje stoljećima gore oko Crnog kamena u Tvome olovskom svetištu.”
Kada pomisle na Gospu, mnogi vjernici u svijest prizovu i molitvu krunice. Zašto je to tako?
Nisam siguran u potpunu točnost svoga odgovora, ali čini mi se jednostavnim pomisliti zato što je molitva krunice zacijelo najrašireniji oblik marijanske pučke pobožnosti.
Početak ove pobožnosti ne možemo naravno pratiti od ranih stoljeća. Osim toga, molitva Zdravomarije javlja se tek kasnije, u drugom tisućljeću kršćanstva. Neovisno o kasnijem nastanku, krunica se proširila po cijelom katoličkom svijetu i u mnogim teškim razdobljima Crkve postala je prepoznatljivim znakom katoličke vjere i marijanske pobožnosti. Tome je vjerojatno doprinijelo i masovno širenje među sve slojeve Crkve i društva. Ukratko: bila je razumljiva i prihvatljiva i nepismenom dijelu vjernika, kojih je u ranijim stoljećima bio jako velik broj.
Krunica i danas, kad je broj nepismenih minimalan u odnosu na prethodna stoljeća, ima itekako što ponuditi. Krunica nam naime u svakom desetku ružarija pomaže pratiti i razmatrati velike tajne Isusova života i našega spasenja: od anđelova navještenja Mariji pa do Marijina krunjenja kraljicom neba i zemlje.
Posljednja od četiriju marijanskih dogmi – ona o njezinu Uznesenju – koju je 1950. definirao papa Pio XII., govori da je Gospa „s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira“. Je li to suvremenom čovjeku teško povjerovati i kako mu na tu temu govoriti?
To je jedna od istina vjere u koje nije lako vjerovati. Slično je i u odnosu na uskrsnuće. Nedavno smo proslavili Uskrs. Znamo i sami kako je lakše vjerovati u rođenje djeteta u jaslama okružena Marijom, Josipom, pastirima i životinjama, negoli u prazan grob. To nam uostalom pokazuju, ne samo narodni božićni običaji koji su daleko brojniji i sadržajniji od uskrsnih, nego i suvremena kultura koja će za koju godinu postati dio i našega folklora.
U Marijinu uznesenju s dušom i tijelom u nebo vidimo svoju budućnost. Mi obično kažemo da se sa smrću duša odvaja od tijela, molimo za duše pokojnih itd. Međutim, zaboravljamo da svaki put kad molimo Vjerovanje, izričemo svoju vjeru i u „uskrsnuće tijela“. Marijino uznesenje na nebo slika je i naše buduće slave koja nam je obećana pred Božjim licem. I to i s dušom i tijelom.
Kakvu sliku o Bogu suvremeni tražitelj religioznoga može iščitati na osnovu života Blažene Djevice Marije i njezine uloge u povijesti spasenja?
Svatko od nas gradi vlastite slike Boga koje nam mogu obogatiti ili uništiti život. Možda je najjača slika Boga koju nam je ostavilo onih nekoliko biblijskih redaka o Mariji slika Boga kojemu ništa nije nemoguće, da Bog može promijeniti i ono za što se nama čini da nemamo snage. Bog ozbiljno računa sa svakim od nas. A i mi možemo u svom svakodnevnom životu računati na Božju podršku jer nam je obećao da će biti s nama do svršetka svijeta.
Hrvatski je narod Blaženu Djevicu Mariju često kroz svoju povijest molitveno zazivao „najvjernijom Odvjetnicom“. Što to zapravo u kontekstu svetišta u Olovu i mjesne Crkve znači?
Pretpostavljam da ovdje aludirate na činjenicu da se Olovo nalazi u jednoj danas gotovo stopostotno muslimanskoj sredini, a i mjesna vrhbosanska Crkva prošla je kroz velike promjene u posljednjih 30-ak godina. Od 1704., kada je zapaljen franjevački samostan zajedno sa zavjetnom crkvom Gospe Olovske, katolička prisutnost u ovome gradu ili je bila minimalna ili je nije bilo uopće. I unatoč tome preživjelo je sjećanje da je ovo mjesto posebno sveto. I dandanas ovo svetište „živi“, i duhovno i materijalno, od naših hodočasnika kojih je najviše od vareških, tuzlanskih i sarajevskih strana, a u posljednje vrijeme i iz nekih krajeva Srednje Bosne, osobito nakon što je u ratnim godinama vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić zajedno s ondašnjim čuvarom svetišta fra Berislavom Kalfićem pokrenuo proslavu početka svibanjske pobožnosti upravo u Olovu.
Iako su – to nam je poznato iz dalje i bliže prošlosti – samostani i osobito marijanska svetišta bili utvrde čuvanja i vjerskog i nacionalnog identiteta, olovsko su svetište uvijek rado posjećivali i pripadnici drugih religija, a i domaći su Olovljani u svojim kućama ugošćivali katoličke hodočasnike.
Posjedujete iskustvo pastoralnog djelovanja na terenu. Možete li nam odgovoriti koliko hrvatski narod na župama drži do marijanskih pobožnosti, a posebno kako se mladi odnose prema tim pobožnostima?
Obično se u ovakvim povodima govori o velikom štovanju i ljubavi hrvatskoga naroda prema Gospi. To se posebno vidi u proslavama Velike Gospe koje su još uvijek vrlo posjećene. Razloge za to, između ostaloga, treba tražiti i u društvenom kontekstu, to jest vrijeme je godišnjih odmora, mnogi naši ljudi u inozemstvu posjećuju zavičaj u to vrijeme, u mnogim svetištima prisutna su narodna veselja povezana s takvim događajima itd.
Pitanje je koliko je vjera još uvijek pokretač takve pobožnosti. Nadalje, iskustvo s terena pokazuje da se u većini naših mjesta svibanjska pobožnost još uvijek održava samo zato što je „odvajkada“. Sve manje ljudi posjećuje tu pobožnost, a mladih gotovo i nema. Ponegdje se, istina, animira prvopričesnike da je pohađaju i organiziraju. Inače, kao i u ostalim vjerskim praksama, bojim se da nismo uspjeli pronaći način kako prijeći s infantilne na zrelu vjeru. Ono što pokreće vjerski interes prvopričesnika ne može vrijediti i za krizmanika i za odrasle obiteljske ljude i za starce.
Što osobno za Vas znači svibanjska pobožnost i da niste čuvar svetišta u Olovu? U kojoj se mjeri taj mjesec razlikuje od, primjerice, siječnja ili srpnja?
U našem pastoralnom kalendaru mjesec svibanj je vrijeme marijanske pobožnosti. U manjim župama koje radnim danima imaju samo jutarnju misu u svibnju se slave večernje mise kojima prethodi molitva krunice i litanija kako bi zbog radnih obveza moglo sudjelovati što više vjernika. Svibanj je zatim mjesec slavlja prve svete pričesti i krizme, blagoslova polja, trinaest utoraka Sv. Anti itd. Sve ove aktivnosti znaju rastrgati pastoralne radnike na mnoge strane, tako da ni ja tu nisam iznimka. Inače, pokušavam osjetiti posebnost ovoga mjeseca da mi ne prođe kao i svaki drugi. Ovdje u Olovu to osjetim na poseban način.
Rekli ste da u Olovo dolaze i pripadnici drugih vjera. Znate li kakvi su vidovi čašćenja Gospe u drugim Crkvama? Možete li nam reći kakvu ulogu Ona može imati u ekumenizmu, a možda i u međuvjerskom dijalogu?
S obzirom na ekumenski pokret, u našem je kontekstu vrlo važna suradnja s pravoslavnim vjernicima s kojima dijelimo zajedničku kršćansku baštinu. U tom smislu štovanje Blažene Djevice Marije zauzima značajno mjesto u povezivanju dviju tradicija. Na polju međureligijske suradnje, osobito u Olovu, Marija kao biblijska i kur’anska žena itekako može doprinijeti značajnu dijalogu naših kultura i tradicija. Olovsko je svetište, kako sam već spomenuo, tiho susretište triju monoteističkih religija kojima Marija znači ipak nešto više od jedne obične žene.
Prepoznaje li grad Olovo, to jest istoimena općina, važnost svetišta koje se nalazi na njihovu prostoru?
Uzimajući u obzir da općina Olovo ima većinski muslimanski živalj (u Olovu je samo pet katolika!), ali i posljednji nemili rat koji nas je zadesio 1990-ih, Općina je više nego blagonaklona ovom svetištu. Posebno se to očituje u osobi načelnika gosp. Keme Memagića koji je uvijek dobronamjerno, otvoreno i djelatno raspoloživ za život i rad svetišta i franjevca koji tu djeluje. Isti osjećaj imate i kad uđete u općinske institucije, Dom zdravlja, škole, trgovine, poštu, banku…
Kod svih Olovljana možete primijetiti poštivanje svetišta i vjerskog službenika u susretljivosti i raspoloživosti. Npr. u posljednjih 11 godina svetište je dobilo od Općine asfaltiranu cestu, gradsku vodu, mogućnost priključka na gradsku rasvjetu za osvjetljenje crkve i franjevačke kuće, redovito zimsko i ljetno održavanje cestovne infrastrukture. Izdvojena su i sredstva iz općinskog proračuna, u skladu s mogućnostima, za sanaciju crkve koju smo pokrenuli i još mnogo toga. Sve u svemu, lijepo je biti svećenik i fratar u ovakvom miljeu, iako ostaje stalna bol što u Olovu nema više vjernika-katolika.
Kako god, vrata svetišta Gospe Olovske uvijek su otvorena svim hodočasnicima i dobronamjernim posjetiteljima, bilo onima što dođu maksuz, bilo onima u prolazu. Vas i sve Vaše čitatelje neka prati zagovor naše Gospe Olovske. Dobro došli!
