1189. godine Kulin ban je sklopio ugovor (Povelja Kulina bana) kojim se Dubrovčanima daje sloboda trgovanja u Bosni bez ikakvih ograničenja i nameta.
Ugovor je jedan od najstarijih sačuvanih dokumenata u regiji i to je prvi službeni sačuvani dokument bosanskih vladara.
Tekst povelje:
”U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Ja, ban bosanski Kulin, obećavam Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovčanima pravim Vam prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Svi Dubrovčani koji hode kuda ja vladam, trgujući, gdje god se žele kretati, gdje god koji hoće, s pravim povjerenjem i pravim srcem, bez ikakve zlobe, a šta mi ko da svojom voljom kao poklon. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Neka mi Bog pomogne i svo Sveto Evanđelje. Ja Radoje banov pisar pisah ovu knjigu banove povelje od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, mjeseca avgusta i dvadeset i deveti dan, (na dan) odrubljenja glave Ivana Krstitelja”.
Podsjećamo, prije sedam godina sa spomenika u Tuzli iz Povelje Kulina bana ”izbacili” su dijelove koji svjedoče o kršćanskoj prošlosti BiH.
Povelja Kulina bana je napisana 29. kolovoza 1189. godine bosančicom na jeziku u kojem se staroštokavski vernakular miješa s crkvenoslavenskim oblicima, s dijelovima na latinici napisanima latinskim jezikom, i kao takva zaslužuje pozornost ne samo kod povjesničara, nego i jezikoslovaca. Njome je tadašnji bosanski vladar Kulin ban, koji ju je napisao dubrovačkom knezu Gervaziju ili Krvašu, regulirao trgovačke odnose između Bosne i Dubrovnika, dajući dubrovačkim trgovcima slobodu trgovanja u Bosni bez ikakvih nadoknada. To je prvi diplomatski dokument izdan od jednog bosanskog vladara vladaru, tj. knezu druge države.
Povelja Kulina bana očuvana je u tri primjerka; dva se nalaze u Dubrovačkom arhivu u Dubrovniku, a treći primjerak, ukraden u 19. stoljeću danas se nalazi u posjedu Ruske akademije znanosti i umjetnosti u Sankt-Peterburgu. Mnogi smatraju da je to original među poznatim primjercima. Bosna i Hercegovina je uputila zahtjev za njen povratak, no Rusija je odbila zahtjev smatrajući kako je je taj primjerak Povelje Kulina bana po svim pravnim uzusima njihovo vlasništvo.
Pokušavajući odrediti odnos između triju sačuvanih primjeraka Povelje Kulina bana povjesničari su formulirali objasnidbene obrasce: izvornik, stariji i noviji prijepis. Naime, vjeruje se kako je samo jedan od triju primjeraka original, i to onaj ruski primjerak, a da su dva primjerka u Dubrovniku stariji i noviji prijepisi. Primjerci povelje se i danas tako zovu, iako se znanstvenici nikada do kraja nisu usuglasili po pitanju koji je primjerak izvornik, a koji su prijepisi. Problemu identificiranja izvorne Povelje značajno su pridonijeli povjesničari Gregor Čremošnik i Josip Vrana. Gregor Čremošnik je tvrdio da je original povelje Kulina bana danas u Dubrovniku, te da je to zapravo ranije pogrješno definirani stariji prijepis (koji ima devet redova latinskoga teksta). Najstarije mišljenje, da je petrogradski primjerak original, zastupao je Josip Vrana, čime nisu poništene pretpostavke Gregora Čremošnika.
Novija istraživanja pokazuju da je veoma moguće da je Povelja izvorno pisana u više primjeraka, što je bio običaj kod službenih dokumenata. Milko Brković svojom analizom upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka izvoran, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Temelj Brkovićeve postavke je dvojezičnost (hrvatski na bosančici i latinski) po kojoj su ovakve povelje rađene najčešće u četiri primjerka, po dvije za obje strane, s time da danas od četiri napisana imamo samo tri sačuvana dokumenta.
