Obilježavanje godišnjice masakra na Korićanskim stijenama, planina Vlašić, bit će upriličeno danas.
Korićanske stijene su mjesto zločina Interventnog voda prijedorske policije nad nesrpskim civilima iz Prijedora i Kotor Varoši.
U završnoj fazi etničkog čišćenja Prijedora, koje je trajalo od 22. svibnja 1992. godine, prijedorske srpske civilne, vojne i policijske vlasti su 21. kolovoza 1992. godine organizirale i izvršile jedan od najmonstruoznijih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini u razdoblju 1992-1995. godine.
Dvadesetprvog kolovoza 1992. godine, jedan u nizu prognaničkih konvoja, koji su bili organizirani u cilju potpunog istrebljenja nesrba iz Prijedora, krenuo je prema Travniku. Jedan dio konvoja krenuo je iz mjesta Tukovi i deportirao preživjele civile s Mataruškog Brda, a drugi je deportirao civile zatvorene u logoru Trnopolje. Sprovođen od dobro naoružanih pripadnika interventnog voda prijedorske policije, konvoj je preko Kozarca krenuo prema Travniku. Više od 1.200 Bošnjaka i Hrvata, među kojima je bio i veliki broj žena, djece, bolesnih i staraca, bili su prilikom ovog istrebljenja satima u prepunim šleperima i autobusima izloženi nesnosnim vrućinama bez hrane i vode. Jedina zaustavljanja vršena su u cilju učinkovitijeg sprovođenja pljačke pri kojoj su civili tučeni, maltretirani i ponižavani od pripadnika interventnog voda. Plijen iz pljačke je izvršiteljima bio obećan od naredbodavaca kako bi što učinkovitije “čistili”.
Na rijeci Ugar, planina Vlašić, iz prepunih šlepera i autobusa, uz tuču i nasilje, selektirano je oko 180 muškaraca u druga dva autobusa. Nakon 15 minuta vožnje prvi autobus je zaustavljen i logoraši iz autobusa su istjerani van. Sprovedeni su do ruba provalije. Zatim im je naređeno da se okrenu licem prema provaliji i da kleknu “kao da se mole Bogu”. “Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za žive”, uzviknuo je Darko Mrđa i dao znak za paljbu. Uslijedila je paljba po nemoćnim, izmučenim i golorukim logorašima. Mrtva tijela su padala u ponor provalije. Mnogi logoraši su, u nadi da će izbjeći smrt, sami skakali sa vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara, priopćeno je iz Regionalnog saveza udruženja logoraša regije Banja Luka.
Logoraši koji su bili u drugom autobusu izvođeni su u grupicama po dva, tri čovjeka, vođeni do litice i likvidirani pucnjem s leđa. Nakon masakra čuli su se jecaji preživjelih logoraša s dna provalije. Damir Ivanković, također osuđeni ratni zločinac, sišao je u provaliju pucajući na preživjele i ranjene. Kako bi bili još sigurniji da nitko ne bi živ ostao, zločinci su na tijela logoraša bacali ručne bombe.
Neposredno nakon dobro obavljenog “čišćenja”, izvršitelji i vozači autobusa su se u Skender Vakufu, danas Kneževo, počastili jelom i pićem, plaćajući novcem i zlatom opljačkanim od prognanih i ubijenih žrtava.
U Haškom Tribunalu, tijekom izvođenja brojnih dokaza u jednako brojnim sudskim postupcima, Korićanske stijene su obilježene kao mjesto koje pokazuje svu brutalnost, odnosno primjer masovnih ubojstava s ciljem etničkog čišćenja teritorija.
Do sada je 11 osoba osuđeno za zločin na Korićanskim stijenama.
Darko Mrđa je pred Haškim tribunalom 2004. osuđen na 17 godina zatvora nakon što je priznao krivnju za isti zločin.
Neki od policajaca koji su sudjelovali u masakru priznali su krivnju, i to: Damir Ivanković, Gordan Đurić i Ljubiša Četić. Ivanković je 2009. osuđen na 14, Đurić na osam, a 2010. Četiću je izrečeno 13 godina zatvora.
Osim njih, za zločin na Korićanskim stijenama pred Sudom BiH pravomoćno su osuđeni: Saša Zečević, Marinko Lepoja i Radoslav Knežević na po 23 godine zatvora, Zoran Babić na 22 godine, Milorad Škrbić i Dušan Janković na po 21 godinu i Željko Stojnić na 15 godina zatvora. Oslobađajuće presude izrečene su Petru Čivčiću i Branku Topoli.
Organizatori skupa su Regionalni savez udruženja logoraša regije Banja Luka i Udruženje porodica poginulih i nestalih osoba “Vrbanja” Kotor Varoš uz podršku Saveza logoraša u BiH.
(FENA) E. F.
