Fratri su oblačili narodno odijelo, puštali brkove, zatakali kuburu za pojas (zlu ne trebalo!) pa živjeli sa svojim pukom po njihovim potleušicama i govorili im misu po kolibicama, na grobljima i u šumama. Poučavali su ih u vjeri i pismenosti, pomagali im u nevolji, liječili ih, davali savjete i potpuno se srodili s njima
U trinaestom stoljeću bila su velika previranja u zapadnom svijetu. Ljudi su bili podijeljeni i zavađeni. Dijelili su se na plemenite i proste (vitezove i svjetinu), bogate i siromašne (trgovce i građane), svećenike i laike. Tradicionalnim trima staležima – svećenstvu, plemstvu i seljaštvu – pridružio se četvrti: građanski stalež u kojem su trgovci postali snažniji od plemića. Papinstvo je u to doba bilo na vrhuncu snage, imalo je bogatstvo i moć pa su mu se pokoravali i svjetovni vladari. Međutim, iako su kršćani vodili križarske ratove, nisu bili oduševljeni svojim kršćanskim životom, pogotovo ne životom crkvenih ljudi koji su bili previše bogati. Kao protest počeli su se javljati krivovjernici koji su u sebi imali nešto privlačno: želju za vraćanjem na prvotno opsluživanje evanđelja. Bogato svećenstvo nije im se imalo čime suprotstaviti.
U takvoj situaciji pojavio se Franjo iz Asiza. Pokušao je i sam biti vitez a kad nije uspio, postao je trgovac u kući bogatog oca i majke plemkinje. Doživio je svu težinu razdora između bogatih i siromašnih, viših i nižih (manjih) pa se konačno našao na strani manjih i siromašnih. Odrekao se očeva bogatstva i želio biti iskreno siromašan i na taj način brat svima. Želio je u svemu biti sličan Isusu Kristu. Našao je istomišljenike pa je ta družba stvorila prvo Franjino »Bratstvo« kojemu je on napisao a Papa potvrdio PRAVILO. Ono počinje riječima: »Pravilo i život manje braće je opsluživanje evanđelja Isusa Krista«. To je i bit Franjina Pravila a i cilj njegovog života i života njegovih sljedbenika – braće.
Kao što se Isus Krist potpuno predao Bogu i ljudima te im se na taj način približio tako se i Franjo darivao. Time je osvajao ljude. Oni su u jednostavnom Franji gledali sliku Krista. Vidjeli su iskrenost u njegovim postupcima, privlačio ih je njegov primjer. Uvjerljivost životnog primjera mamila je ljude u Franjino »Bratstvo«. Još za njegova života okupilo ih se mnogo. Osnovao je najprije Prvi red (za muškarce). Drugi red (za žene) te konačno Treći red za one koji žive u svijetu ali žele slijediti Isusa po Franjinu primjeru. Tako se među sve slojeve raširilo Franjino bratstvo – ljudi su zaista postali braća jer se u ovu zajednicu slivalo mnoštvo iz svih društvenih slojeva: i jednostavni brat Juniper i učenjak Bonaventura i rječiti Anto, kasnije prozvan Padovanski.
Franjo nije prihvatio siromaštvo zato da bi kritizirao papu, hijerarhiju i bogataše. On je u siromaštvu vidio najsigurniji put približavanja ljudima, bez zavisti i natjecanja. U svakom je čovjeku vidio brata: u razbojniku i prosjaku, u gubavcu i gradskoj ludi.
Kršćanski Zapad našao se u Franjino vrijeme pred velikom opasnošću: jedna nova, snažna i ratoborna religija krenula je u osvajački pohod. Razjedinjeni vitezovi pokušali su joj se suprotstaviti mačem. Mnogo je krvi proliveno na bojnim poljima, ali, na žalost, bez ikakve koristi.
Franjo je odabrao drukčiji put. Davno je uvidio da se mačem ne može ništa postići. Doživio je to u zarobljeništvu kao mladi vitez. Znao je da muslimani vjeruju u jednoga Boga, što je za njega bilo vrlo važno: otišao ih je potražiti, ali ne kao bojnik nego kao pokornik, ne da ratuje nego da se natječe u krepostima.
U Egiptu je izašao pred sultana Melek al Kamila i, kako kaže legenda, osvojio ga svojom jednostavnošću i otvorenošću. Sveti Bonaventura piše da je sultan rekao Franji: »Vjerujem da je tvoja vjera dobra i istinita.« Time je Franjo stvorio novo poglavlje u susretu vjera: ne mač nego dijalog. On je i u sultanu i u njegovim podanicima gledao Božju djecu i svoju braću za koju se treba moliti i s njima razgovarati. Tu je početak drukčijeg širenja kršćanstva i novog pogleda na misije.
Franjo je umro mlad ali njegovo bratstvo nije s njime iščezlo. Širilo se među sve narode i na sve kontinente. Braća su svuda rado primana jer su sa sobom nosili novi primjer kršćanske blizine i djelovanja Božje milosti među ljudima.
U naše krajeve su došli, vjerojatno, još za Franjina života. Povjesničari tvrde da je prva franjevačka provincija kod nas osnovana negdje 1235. godine. Nazivala se »Provincija Slavonije« i prostirala se od Istre i Zagorja do Albanije.
Franjevci su u Bosnu došli iz Dalmacije. Pisani dokumenti svjedoče da je to bilo koncem 13. stoljeća. U to se doba ovdje širilo krivovjerje zahvaćajući jednostavni puk i vladarske kuće. Širenje krivovjerja pokušali su »spriječiti najprije dominikanci a kad oni nisu uspjeli, poslani su franjevci kao misionari. Živjeli su čestito i jednostavno s narodom i primjerom ga pridobivali za istinski kršćanski život. Za kratko vrijeme su se udomaćili na ovom tlu gdje su našli ne samo prijatelje nego i novu mladu subraću. Diljem Bosne nicali su samostani, jednostavne i skromne kuće molitve i naobrazbe. Braća su djelovala i na vladarskim dvorovima kao kapelani, učitelji i savjetnici bosanskih vladara. Kralj Tvrtko je jednog takvog franjevca nazivao »naš duhovni otac«.
Skladni suživot franjevaca s bosanskim pukom narušio je upad Turaka u Bosnu. Dio plemstva je izginuo, neki su pobjegli a dosta njih je, u nadi da će sačuvati glavu i posjed, prihvatilo islam. Narod je ostao na milost i nemilost osvajaču – kao ovce bez pastira.
U takvoj situaciji poglavar bosanskih franjevaca, fra Anđeo Zvizdović, izišao je na Milodraževu pred sultana Mehmeda II i neustrašivo zatražio jamstvo vjere i života za sirotinju i njegove »duhovne oce« – franjevce. Sultan je dao svečanu zakletvu da će kršćani moći slobodno živjeti i ispovijedati svoju vjeru u njegovom carstvu (to je tzv. Ahdnama). Tako se ponovilo ono što je nekoć Franjo počeo u Egiptu: dijalog kršćana i muslimana.
Nasljednici Mehmeda II i mjesni silnici ubrzo su zaboravili sultanovu zakletvu. Nastali su progoni, rušene su crkve i samostani, proganjani kršćani, ubijani franjevci. U jednom izvještaju, koji je bosanski biskup i provincijal poslao u Rim piše: „Siromašni su franjevci s mnogo znoja obrađivali ovaj vinograd Gospodnji te je njih 15 sasječeno, drugi su bili na kolac nabijeni, neki najokrutnije šibani »a nema fratra u habitu koji ovih zadnjih deset godina nije dobio svoj dio“. Ovaj izvještaj s početka 17. stoljeća samo je jedan od niza podataka kako je ova zemlja natopljena znojem i krvlju ovog naroda i ovih franjevaca.
Stara pak kršćanska izreka veli: Krv je sjeme. To sjeme duboko je uraslo u krševitu zemlju Bosne i Hercegovine. Zato je razumljivo što je fratar u ovim krajevima prozvan »ujak«. Za turskog zuluma, on je bio sumnjiv i sumnjičen kao podanik stranog gospodara – Pape u Rimu koji je bio glavni začetnik svih vojni protiv Turaka. Zato je progonjen. Fratri su se, međutim, snašli na svoj način. Oblačili su narodno odijelo, puštali brkove, zatakali kuburu za pojas (zlu ne trebalo!) pa živjeli sa svojim pukom po njihovim potleušicama i govorili im misu po kolibicama, na grobljima i u šumama. Poučavali su ih u vjeri i pismenosti, pomagali im u nevolji, liječili ih, davali savjete i potpuno se srodili s njima.
Usprkos svim progonstvima sačuvalo se nekoliko središnjih bosanskih samostana: Kreševo, Fojnica i Kraljeva Sutjeska. U njima i danas stoje dokumenti naše povijesti i tradicije. Teško je reći kroz koliko su požara i rušenja prenošena ova blaga. Ipak je nešto ostalo da svjedoči o životu i kulturi ovog bratstva i ove povezanosti.
Turski zulum je prošao, zemlja je ostala pogažena, narod raseljen. Jednog tuđina zamijenio je drugi, kršćanski doduše, ali tuđin. Austrija je imala svojih planova s Bosnom i Hercegovinom i u te planove nije mogla uklopiti franjevce. Oni su bili previše vezani uz svoj narod da bi mogli prihvatiti plan odnarođivanja, germanizacije, pa su ih zato austrijske vlasti planirale na neki način ukloniti iz Bosne. Papa to nije dopustio nego je franjevcima priznao povijesne zasluge i dao pravo da rade među pukom zajedno s drugim svećenicima u Bosni.
Teoretski bi se moglo govoriti o nekakvom povijesnom pravu franjevaca na Bosnu. U Franjinu duhu, međutim, tako se ne može raspravljati. Njegova braća nisu došla u ove krajeve tražiti neka prava nego svjedočiti evanđelje i tražiti u njoj braću. Onaj prošli i svaki budući franjevac ima u Bosni i u svakoj drugoj zemlji razlog svoje opstojnosti samo ako ga narod traži. Franjo je bio potreban svome vremenu jer je na pravi način svjedočio za Isusa Krista, siromašnoga i raspetoga. Slijedeći njegov primjer, njegova braća bit će nerastavljivo povezana sa svojim vremenom i svojim suvremenicima budu li činili ono što je činio Franjo te nosili blagoslov kojim, je on bio obilježen.
(1985)
Izvor: Svjetlo riječi
