Fra Mijo Ljubos, naš Busovljak rođen je 5. srpnja 1996. godine u Novoj Biloj od oca Žarka i majke Gordane. Osnovnu školu završava u rodnoj Busovači, srednju Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Visokom, a nakon toga odlučio se za redovnički poziv, 24. srpnja 2022. godine, slavi svoju Mladu misu.
Bio je to povod našeg današnjeg razgovora s Mijom…
Mijo, bliži se nedjelja? Osjećaji?
Da, bliži se i ta nedjelja. Bliži se taj dan kad ću pred svojom rodbinom, prijateljima i župljanima slaviti Mladu misu. U meni se bude različite emocije i osjećaji, a najviše oni da podijelim svoju radost zbog redovničkog i svećeničkog poziva. Htio bih tu svoju unutarnju radost prenijeti drugima.
Tko ti je bio najveća podrška na tvom svećeničkom putu?
Na mome putu najviše me naravno podržavala obitelj i braća fratri, kao i časne sestre. Onaj trenutak kad sam kazao majci i ocu kako bih želio krenuti putem svetoga Franje te njihove oči natopljene suzama radosnicama, bile su mi znak njihove potpore i jedne vrste sigurnosti u sebe. Pojedina braća fratri i časne sestre, svojim djelovanjem i brigom za mene, ali i druge, još su više doprinijeli mojoj odluci da postanem „bosanski ujak“.
Mijo nam je kazao kako poziv za svećenika nije nastao tek tako, bio je ministrant, pjevao u dječjem zboru, pomagao uvijek fratrima i časnim sestrama, redovito sudjelovao na nedjeljnim misama, bio član Franjevačke mladeži… “Redovito se molilo u obitelji jutarnja i večernja molitva. Uvijek sam osjećao tu neku povezanost s fratrima.”
Otišao sam u Visoko, ali ne u sjemenište, nego u Franjevačku klasičnu gimnaziju, poslije završene osnovne škole. Vidjevši onaj stari samostan Sv. Bonaventure, nije mi se nešto dopao kao ona nova zgrada FKG-a. No, s vremenom, uvidio sam kako ta kuća i ti sjemeništarci, dišu onako kako bih ja želio disati. U četvrtom razredu, kroz razgovor i šalu pojedini fratri mi rekoše: „Ajde, bolan, Mijo samo se prebaci preko ograde.“ „Baš se meni lako prebaciti preko ograde“, govorio sam. Rekavši to roditeljima, bilo im je drago, ali mi majka reče kako trebam dobro razmisliti i donijeti čvrstu odluku. Odluka je pala nakon mjesec dana redovite molitve, razmatranja i jednog, za mene posebnog susreta Frame, kad se u meni, ona misao o fratru, željela pretvoriti u realnost. Nadalje je sve teklo svojim tokom. Postulatura, novicijat, Bogoslovija i studij, i na koncu sveti red.
Mijo ističe kako vjeruje da mnogi dobiju poziv i da se odazovu tome pozivu, ali ga vremenom izgube, kao i onaj prvotni žar za redovništvo. “Ako se voćka redovito zalijeva i održava, donijet će ploda. Ako ne, lagano će se sušiti i na kraju usahnuti. Tako je i s pozivom.”, naglašava…
Kolika je odgovornost slijediti svetog Franju?
Najlakše je reći da je to velika odgovornost. Ali kako ljudima približiti onu ljubav i radost prema Isusu i svijetu jednog sveca od prije osam stoljeća, veliko je pitanje. Mnogim smo stvarima i problemima opterećeni, od onih obiteljskih do svjetskih. I mi fratri i svećenici nekad se izgubimo u tome svemu. Ako ljudi vide u nama čovjeka istinskih vrijednosti i vrlina, čovjeka spremna saslušati i pomoći u nezgodnoj situaciji, čovjeka radosna duha koji daje nadu i izvlači osmijeh i iz onog najžalosnijeg lica, znat će da iza toga ne stojim samo ja, nego i Bog koji lagano kuca na vratima svakog srca.
Nismo Miji htjeli oduzimati previše vremena, pa smo za za kraj još samo upitali što ga trenutno čini sretnim?
Trenutno? Zbog velike organizacije oko Mlade mise, samo da prođe Mlada misa. Šalim se, naravno. 🙂 Mislim da su to ljudi, meni znani i neznani, koji su me pratili svojom molitvom i djelima do sada, a znam da će me i dalje pratiti jer zbog takvih ljudi vrijedi postati i ostati „Franjin sin“.
Fra Mijo Mladu misu slavi pod geslom “Uvijek se radujte! Ne dolikuje Božjem sluzi da bude žalostan i potišten.” Sv. Franjo Asiški. Misu će slaviti u 11:00 sati, u župnoj crkvi.
Fra Mijo je imenovan župnim vikarom u župi Sv. Petra i Pavla u Tuzli, a ekipa portala mu želi od srca mir i ustrajnost.
